Malo je live albuma koje u jednakoj mjeri vrijedi preporučiti neupućenima i dugogodišnjim fanovima. ‘The Comeback Special’ svakako je jedan od njih – ne samo da su te večeri u lipnju 2018. Matt Johnson i ekipa odsvirali sve njegove najvažnije pjesme, već su ih glavninu izveli dovoljno drugačije da probude interes i onih u čijim fonotekama stoji kompletna diskografija grupe znane kao The The.
Koncert u londonskom Royal Albert Hallu bio je i povratak na pozornicu nakon šesnaest godina stanke, a tonski zapis istog pretvorili su u svoj prvi album poslije više od dva desetljeća. Njihova posljednja ploča „Naked Self“ objavljena je, naime, još 2000., dok smo u međuvremenu od Matta Johnsona dobili tek nekoliko izdanja filmske glazbe i poneki singl. Samim time, ne treba čuditi što su karte za ovaj nastup rasprodane u samo par minuta i što su se The The u istom tjednu odlučili održati još dva koncerta u Londonu. Kako su oni protekli ne znam, no za „Live at the Royal Albert Hall“ sa sigurnošću mogu ustvrditi da spada među kreativne vrhunce sad već četiri desetljeća duge Mattove karijere.
Osim što set-lista funkcionira kao stvarno besprijekoran best of, ovaj je materijal uspio popraviti neke nedostatke svojih prethodnika, ponajprije po pitanju produkcije zbog koje rani albumi danas zvuče pomalo zastarjelo, poput dokumenata prohujalog glazbenog vremena. To nedvojbeno treba pripisati pratećem sastavu u kojem je posebno zabljesnuo Barrie Cadogan, gitarist u čijem se CV-ju nalaze i imena poput Morrisseya, Primal Screama, Paula Wellera ili Dama Suzukija. On je i jedini bez prethodnog staža u The The pošto su ostatak grupe sačinjavali klavijaturist D.C. Collard te ritam-sekcija sastavljena od bubnjara Earla Harvina i Jamesa Ellera na basu. Riječ je o možda i najimpresivnijoj postavi koja je ‘čuvala leđa’ Johnsonu, usporedivoj čak i s onom s „Mind Bomb“ na kojem je gitaru svirao Johnny Marr iz The Smiths, a prateće vokale pjevala mlađahna Sinéad O’Connor.
Same pjesme, pak, prilično su ravnomjerno raspoređene po albumima (s iznimkom „Hanky Panky“, kolekcije obrada Hanka Williamsa) pa dobro pokrivaju fazu u kojoj je The The manje-više bio tek alter-ego Matta Johnsona, kao i onu u kojoj su postali pravi bend. S prvijenca „Soul Mining“ tako su izvedene „This Is the Day“ i „I’ve Been Waitin’ for Tomorrow (All of My Life)“, pri čemu svaka od njih zvuči superiornije, prvenstveno jer su dominantne synthove toga vremena odbacili u korist puno organskijeg indie popa, što ih je povremeno učinilo sličnima završnoj fazi Electronica, nekadašnje supergrupe predvođene Marrom i Bernardom Sumnerom iz New Ordera. „Uncertain Smile“ s iste ploče se sjajnom instrumentalnom dionicom i Collardovim jazzy klavirom pozicionirala pri vrhu „Comeback Speciala“, zajedno s malo usporenom „The Beat(en) Generation“ i osobno mi najboljom The The pjesmom „Love Is Stronger Than Death“. Ova posljednja skinuta je s „Duska“ koji je i najzastupljeniji sa čak sedam stvari, među kojima treba izdvojiti i „Helpline Operator“ te „Slow Emotion Replay“.
Johnson je, baš poput svojih suvremenika Dana Treacyja iz Television Personalities i nedavno preminulog Jazz Butchera Pata Fisha, glazbu doživljavao poput velike avanture u kojoj ima mjesta za bilo kakve ideje i žanrove, dok se u tekstovima mogao pohvaliti okom za detalje i storytelling talentom kojih se ne bi posramio ni Ray Davies. Tako sve vrvi od stihova koji tjeraju na razmišljanje, posebno ako uzmemo u obzir koliko su mnogi od njih još uvijek aktualni (‘if you can’t change your world, change yourself’ ili ‘it ain’t written in the papers, but it’s written on the wall/the way this country is divided to fall’).
Koncert u Royal Albert Hallu nije bio samo pogled unatrag jednog zaista posebnog britanskog autora, već i slavljenje nekih prošlih, svim nedostacima unatoč, normalnijeg vremena. Matt, primjerice, u jednom trenutku ponosno ističe kako tijekom nastupa gotovo da i nije vidio visoko podignute i prema stageu uperene mobitele, što svakako ulazi među daleko najiritantnije navike publike posljednjih godina. Njegovi fanovi jednostavno nisu takvi, ipak već desetljećima slušaju pjesme pisane za, kako ih je sam opisao, ‘male spavaće sobe i prostrane umove’.
Ocjena: 10/10
(Cinéola/Ear Music, 2021.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
