The Ting Tings ‘Sounds From Nowheresville’ – od nikud i prema nigdje

Idealan album za lutanje po shopping centrima – bezsadržajna zvučna podloga za bezsadržajne izlete.

The Ting Tings 'Sounds From Nowheresville'

Kad se samo letimično baci pogled na biografiju britanskog pop dua The Ting Tings, ona se čini kao dobitak na glazbenoj lutriji o kakvome niti jedan indie bend ne može ni sanjati. Pjesme „Shut Up and Let Me Go“ i „We Started Nothing“ nema gdje se nisu pojavile od reklame za iPod, TV filaža britanskog „X-Factora“ pa do tinejdžerske serije „Tračerica“, dok je pjesma „Great DJ“ pronašla mjesto u oskarovskom ostvarenju „Slumdog Millionaire“, traileru komedija „The House Bunny“ Anne Faris i „Scott Pilgrim vs. The World“, kao i japanskoj drami „Sunao ni Narenakute“, a također je izvedena na ceremoniji otvorenja britanskog nogometnog spektakla 2008. Carling Cup Finala na kojem su igrali Chelsea i Tottenham Hotspur. Tu još treba dodati i značajan broj nastupa iza kojih je kao organizator stajao MTV i iTunes, brojne nominacije (među kojima su i one za MTV Awards i Brit Awards) kao i „teška rotacija“ singlova na BBC radiju.

Jedino pitanje nakon svega toga jest: jesu li multiinstrumentalisti Jules de Martino i Katie White članovi neke Masonske lože, tajnog društva poput Skullsa, ili su tako prokleto talentirani (ako ćemo ih već usporediti s pretečom modernog muško-ženskog rock dua tj. s The White Stripes) da se Jack i Meg White kraj njih doimaju kao obična sprdnja?

Pjesme „Shut Up and Let Me Go“ i „We Started Nothing“ uistinu nisu remek djela, ali su idealne za foršpane i špice – u njima se vrte dva akorda u stilu ubrzanih Talking Headsa dok histerični ženski vokal Katie White „oslobođen“ harmonije pored svih pjevačica iz bogate prošlosti svoj stil najviše temelji na onom što radi Amerikanka Kesha. Dakle trash pop, koji je toliko ogoljen da bi ga se ovlaš moglo pobrkati s punkom, a opet vješto strpan u pop gabarite da bi ga lako mogla provariti baza obožavatelja spomenute Keshe i Lady Gage.

Uglavnom ništa spektakularno i ništa što bi se moglo šire afirmirati bez novcima obilato podmazane showbizz mašinerije. Stara američka novinarska mudrost kaže: samo prati trag novca i sve će se samo razjasniti. I to se u slučaju The Ting Tingsa pokazalo ključnim za razumijevanje misterije koja se događala oko tog glazbenog fenomena proteklih godina. Naime Katein djed Ken White je 1995. godine osvojio 6,6 milijuna funti na nacionalnoj lutriji, te je svojim sinovima podijelio po jedan milijun za olakšanje životne situacije. Katein otac David novac je uložio u glazbeni management i naravno unovačuje prvi punk bend svoje kćeri naziva TKO (Technical Knock Out), nakon kojeg je naravno u igru ušao The Ting Tings. Pa sad koliko je to „indie priča“ nije teško zaključiti.

No dobro, možda se u ovom trenutku čini kako će ova recenzija biti napisana od strane jednog „jalnuškog diletanta“ kojeg najviše smeta to što neki zahvaljujući novcu svoju trku počnu trčati miljama prednosti ispred konkurencije, ali nije tako. Drugi album The Ting Tingsa „Sounds From Nowheresville“ su uši dotičnog žvakale dobrih mjesec dana. Tražila se nit koja povezuje uvodnu trećinu dancea, središnju trećinu rocka i posljednju trećinu pretencioznosti, no misli su ili lutale ili se trudile proniknuti u nešto što se uistinu činilo kao nabacani miks svega i svačega, kao random preslušavanje nekoliko mp3 kolekcija ljudi s oprečnim glazbenim ukusima. A je li misija albuma „Sounds From Nowheresville“ rokerima učiniti primamljiv dance floor ili šminkerskoj ekipi podvaliti pseudo rock i dalje se čini nejasnim.

No najviše u svemu bode oči/uši to što se kod The Ting Tings osjeti to forsiranje cool ozračja. Njihova pretenciozna napetost najviše izlazi do izričaja, kao da su potpuno bili izgubili fokus dok su snimali album u Berlinu, u koji su usput rečeno, pobjegli kako bi se osamili (!?). Pa sad koliko je Berlin ili bilo koji europski megapolis dobar za osamu, teško je reći.

Uglavnom uvodna „Silence“, potom „Hit Me Down“ i „Hang It Up“ puno toga duguju zvuku u kojem se bolje snalaze Rihanna, Kesha i Gaga. Najudarnija rock numera je „Gugenheim“. Iz nje izvire duh „Shut Up and Let Me Go“ na onaj način da je idealna za neki foršpan, a nipošto da bi se eventualno mogle povući neke paralele sa Sonic Youth, nedaj Bože, iako je Julesu i Katie to možda i bila namjera. „Help“ i „In Your Life“ su traljava završnica, nemušti ulazak u vode Portisheada i utapanje u njima.

Kako to sve uopće funkcionira uživo, uvjerit ćemo se na ovogodišnjem Terraneo festivalu u Šibeniku. The Ting Tings se u ovom trenutku čine kao nešto što bi se najbolje moglo opisati kao hipsteraj. A znamo prilično dobro što znači taj popularni ponovno aktivirani pojam u slengu.

Ocjena: 5/10

(Columbia / Sony / Menart, 2012.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X