Orkanski vjetar je rušio stabla po Zagrebu. Tramvajski promet je ‘izletio iz šina’. Savršena večer za otići na koncert glazbe sudnjeg dana. U Močvaru. Na The Underground Youth.
Tijekom večeri jedva da je itko izlazio iz kluba u dvorište koje je odolijevalo vjetrometini. Uglavnom, nekih stotinjak posjetitelja, što dakako ide u korist spomenutom mančesterskom bendu s berlinskom adresom kojeg predvodi pjevač i gitarist Craig Dyer i odnosu koji ima sa zagrebačkom publikom. Taj odnos je i sinoć dakako bio zapečaćen još jednom nakon Dyerovog silaska s pozornice među prisutne pred kraj koncerta odsviravši gitaru među njima.
Koncert je bio povod za predstavljanje novog, devetog po redu, albuma „Montage Images Of Lust & Fear“. Tvrdi, suhi i okrutni post-punk repetitivno je i resko štektao Močvarom, u ritmu floor toma i snarea koje je stojeći nabijala Olya Dyer, u istoj maniri kako au nekad odjekivali koncertni nastupi jednih Jesus And Mary Chain. No zvuk The Underground Youtha nije shoegazerski utopljen u distorzije, više je to kao susret Joy Divisiona i The Crampsa, ali Crampsa u kojima je je Lux Interior nekim slučajem greškom zamijenio speed za heroin.
Iskreno, nedostajao mi je taj cijeli donji, bas, spektar zvuka i pronašao sam ga na samom kraju dvorane koja je u tom dijelu kao neka bas kutija ‘proizvodila’ tu traženu dimenziju zvuka. No to je jednostavno stvar limita nekih naših prostora koje jedino mogu riješiti bolji tehnički uvjeti po pitanju razglasa, da bend koji nema bas bubanj u lineup-u izbjegne efekt ‘kantastog zvuka’. Ovako, ugođaj je bio vjerojatno sličan mančesterskim koncertima s kraja sedamdesetih. Savršeni (nostalgičarski) soundtrack ‘smaka svijeta’ koji je sinoć olujno tumarao Zagrebom.
Prevladavale su pjesme s novog albuma „Montage Images Of Lust & Fear“, već na samom početku sa „Sins“ i „This Is But A Dream“, ali i kao znakovito podvlačenje crte na kraju, prvo je na svršetku službenog dijela izvedena „The Death Of The Author“, a na kraju bisa „Blind II“. Publika, dakako, nije ostala zakinuta za pjesme s ponajboljih albuma „Delirium“ („Delirium“, „Strangle Up My Mind“ i „I Need You“) i „Mademoiselle“ („Hope & Pray“ i „Mademoiselle“). Iskreno moglo je biti i više s posljednje spomenutog jer je jedan od vrhunaca večeri upravo bila izvedba „Mademoiselle“ na bisu koja je došla nekako kao utjeha oko nekog toplog kamina usred noći u kojoj nitko bez nekog dobrog razloga nije izlazio van.
Ali dobrog razloga je bilo. Nije loše čekati ‘smak svijeta’ na koncertu. U biti, ima li boljeg mjesta?
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
