Nitko se od medija nije pretjerano bavio sadržajem, jer je valjda ispod časti biti recenzent i recenzirati nešto što je okarakterizirano zvučnom prevarom. No odlučih se prihvatiti baš tog zadatka. Možda upravo u tom grmu leži zec. U sadržaju.
„Prvijenac samozatajne četvorke iz američkog Buffala u nekoliko je tjedana postao najtraženija američka indie ‘roba’. Razlog je jednostavan – radi se o neporecivom remek-djelu!“ – napisao je kolega Marko Podrug početkom travnja 2012. godine o albumu „Number 1″ grupe Schizoid Horizons usred indie rock ere kad su glazbeni kritičari skoro pa šizoidno prekopavali glazbene horizonte ne bi li iz neke američke vukojebine iskopali neki publici nepoznat, a po mogućnosti dotad najbolji indie bend na svijetu.
Da odmah razjasnimo stvar prije nego li počnete u tražilicu ukucavati „Schizoid Horizons“, riječ je bila o prvoaprilskoj šali u obliku recenzije u kojoj je Podrug dao mašti na volju napisavši malo recenzijsko remek-djelo o nepostojećem bendu i nepostojećem remek-djelu debitantskog albuma.
Moj dragi Marko tada nije mogao ni naslutiti da će jedan oblik njegove prvoaprilske šale svega 13 godina kasnije dobiti puno luđi ishod zahvaljujući umjetnoj inteligenciji.
Naime, već sam pisao u feljtonu prošle godine o prvom uhićenom muljatoru, izvjesnom Michaelu Smithu koji je pokrao streaming industriju za 10 milijuna američkih dolara zahvaljujući mnoštvu pjesama koje je skladala umjetna inteligencija čime su se obistinile predikcije iz stručnih krugova da bi alat umjetne inteligencije mogao biti upotrijebljen za kriminalne radnje. Smith je stvorio na stotine tisuća pjesama koje je generirala umjetna inteligencija pod lažnim imenima bendova. Prema New York Timesu, varalica je koristeći botove za umjetno povećanje broja preslušavanja prikupljao tantijeme više od sedam godina sa streaming platformi kao što su Spotify, Apple Music i Amazon Music. Imena kao što su “Callous Post”, “Calorie Screams” i “Calvinistic Dust” bila su povezana sa shemom i s izmišljenim pjesmama poput “Zygotic Washstands”, “Zymotechnical” i “Zygophyllum” koje su bile na vrhu ljestvica na glavnim platformama.
Slična stvar se dogodila nedavno s The Velvet Sundown – rock grupom za koju se ispostavilo da je plod umjetne inteligencije, zajedno i s fotografijom tog izmišljenog kvarteta koja je također generirana nekim grafičkim AI alatom. Ali ovog puta nema botova u igri.
„U glazbi grupe The Velvet Sundown ima nešto tiho očaravajuće,” stoji u njihovoj biografiji na Spotifyju. Nadalje: „Njih ne samo da slušate – vi u njih uranjate. Njihova glazba ne viče za vašu pažnju; ona vam se polako uvuče, poput mirisa koji vas iznenada vrati na mjesto koje niste očekivali. Njihov zvuk spaja teksture psihodeličnog i folk rocka iz 70-ih, ali se bez napora uklapa u suvremene strukture alt-popa i indie glazbe. Sjajne tremolo gitare, topli trakeći reverbi i blagi vrtlog orgulja stvaraju dojam povijesti – a da pritom nikad ne djeluju nametnuto.”
Biografija dalje navodi da su bend osnovali pjevač i svirač mellotrona Gabe Farrow, gitarist Lennie West, klavijaturist Milo Rains i bubnjar Orion „Rio” Del Mar – četiri glazbenika koji, dokazano nikad nisu bili rođeni, a kamo li odsvirali koncert, dakle postoje isključivo unutar konteksta ovog nepostojećeg benda.
No ispada da je The Velvet Sundown bez prevare (jer nešto su naučili dosad na streaming platformama nakon slučaja Michaela Smitha) došao do pola milijuna slušatelja na Spotifyju prije nego li su o njegovoj AI pozadini počeli pisati specijalizirani glazbeni mediji poput Loudersounda, da bi se priče ubrzo uhvatio i jedan Guardian koji je par tjedana poslije zaključio kako The Velvet Sundown u ovom trenutku sluša duplo veći broj slušatelja, njih milijun.
Sa spomenutom „grupom“ pozabavio se čak i najglasovitiji glazbeni Youtuber Rick Beato koji je glazbenu sliku raščlanio i dokazao da tu nitko nije svirao gitare, kao ni ostale instrumente. Ali ljudi i dalje hrle i slušaju The Velvet Sundown dok mnoge stručne glazbene glave ne vjeruju da se to baš događa u rock žanru koji je u najvećem broju slučajeva počivao na sviranju, što je na koncu rock publika i tražila od rocka, jer koliko god se u rocku eksperimentiralo npr. s elektronikom, uvijek je morao postojati neki jasni organski segment. The Velvet Sundown pak zvuči kao da ga je neka poplava iz 1970-ih donijela, a razotkrivanje da tu ustvari nema benda nije izazvala nikakvo razočarenje kod slušatelja, dapače, dojam je da ih je privuklo još više.
Obzirom da se nitko od medija tu nije pretjerano bavio sadržajem, jer je valjda ispod časti biti recenzent i recenzirati nešto što je okarakterizirano zvučnom prevarom, odlučih se prihvatiti baš tog zadatka. Možda upravo u tom grmu leži zec. U sadržaju.
Stoga sam se bacio na preslušavanje „Dust And Silence“ albuma.
Za početak, tko god stoji iza The Velvet Sundown projekta jako dobro je pogodio nišu.
Sanjiva psihodelija bila je pun pogodak za teksaški trio Khruangbin, možda i slučajno, zahvaljujući radnim navikama ljudi ranog 21. stoljeća koji svoje radno vrijeme (jednako i živote) provode pred ekranima. Izuzetno velikom broju njih je potrebna decentna, nenametljiva i opuštajuća zvučna podloga dok rade, uz to tu su i algoritmi koji pamte navike, stoga nema šanse da one koji rade uz pozadinsku glazbu slučajno promaši bend poput Khruangbina. Dakle, odgovorno tvrdim da je taj bend svoju publiku skupio pred laptopima, a ne na koncertima. Koncerti su došli kao posljedica.
Kreator The Velvet Sundowna upravo je ciljao na takvu mizanscensku publiku – zvuk je obojan toplo, na način kako se to produkcijski radilo u sedamdesetima. Spomenuti Khruangbin je samo jedan od začina bogate palete na kojoj kao da je zamiješana plejada američkog AOR-a sedamdesetih, utjecaji (ili bolje reći prikriveni potpisi) grupa kao što su Fleetwod Mac, Kansas, Journey, Steely Dan, REO Speedwagon i slični.
Tome je pridodan blend modernijih sastava koji uspješno rovare u retro maniri, u prvom redu The War On Drugs, Fleet Foxes i dakako Mumford & Sons kad The Velvet Sundown koketira s countryjem.
Tko to normalan može izbalansirati, već umjetna inteligencija, rekli bi, ali uvijek postoji taj neki „ali“. Taj „ali“ kaže da je umjetna inteligencija ipak alat u ljudskim rukama. I sam sam se na amaterskoj razini igrao s mogućnostima Udio AI alata i nakon prvobitnog iznenađenja/oduševljenja brzo sam spoznao da se može „iščačkati“ neka zadovoljavajuća pjesma, ali nastaviti niz u sličnom narativu bio mi je veliki problem – lako je napraviti nešto što zvuči kao neki singl, ali napraviti još jedan ili pet ili deset, a da zvuče kao da ga je radio isti izvođač ili bend zahtijevalo je znanje i tehnike koje nisam savladao.
Dakle, kod The Velvet Sundowna me zanimao upravo taj prijelaz s prve „Let It Burn“ na drugu pjesmu „As The Silence Falls“ i nadalje. Taj dio je jako dobro složen – uvučeni ste u priču, točno onako kako piše u opisu „benda“ na Spotifyju. To nije mogao napraviti netko tko nije izuzetno naslušan spomenutim periodima i žanrovima rocka, a ne nedostaje mu ni glazbene umješnosti. Skoro da bih prije pomislio kako je netko minuciozno radio AI kreaciju svog najomiljenijeg benda neopterećen mogućim uspjehom i kao takvu je pustio.
Možda se može reći da umjetna inteligencija nema dušu, ali je ima onaj tko s njom radi i koji je „pegla“ dok ne dobije surogat najbliži duši. A iz The Velvet Sundown se cijede, ne sati, već dani i dani nečijeg, zasad anonimnog, rada. I naravno, drugi je par rukava što taj posao nije vidio druge glazbenike, producente, ton majstore, inženjere masteringa i ostale, ali duh je pušten iz boce, The Velvet Sundown fizički ne postoji, ali ne može se zanemariti da postaje neki fakt, jer taj Gabe Farrow primjerice u „Hold The Light“ zvuči kako Jim Morrison blendan s Chrisom Isaakom, iako je napravljen od nula i jedinica.
Uz sve navedeno „Dust And Silence“ je rađen i kao album ceste – „Echoes Through The Pines“ primjerice posebno gađa i taj duh, skoro pa nepogrešivo, što je također još jedan adut za sve one koji za volanom trebaju neko zvučno pojačanje u introspekciji ili traženju (svojeg) izgubljenog vremena. Vrte se tu klišej za klišejem, ali nisu napravljeni banalno, već golicaju maštu i potiču sjetu karakterističnu za ovo vrijeme koje je velikom broju ljudi ne-vrijeme i kad bi se svi zašuškali u neke davne sedamdesete, kao, kako se pokazuje, posljednje desetljeće kad su život i svjetonazori bili po mjeri čovjeka (ili se bar tako priča).
Možda će se to pokazati i glavnom karakteristikom alata umjetne inteligencije – da nas pošalje u neki meta-san, kao što The Velvet Sundown uspješno šalju slušatelje u sedamdesete ili bar san o tim sedamdesetima, jer izgleda da više nije važno što je karakteristika ovog vremena to što je naizgled sve moguće, a ništa nije realno.
The Velvet Sundown je tek početak. A za kraj ću samo citirati uvodni pasus recenzije Marka Podruga, osmišljen kao šala, ali koji nakon 13 godina možda najbolje opisuje što nas je snašlo (izmijenit ću samo imena na kraju): „Zaboravite sve rock and roll klišeje koje ste dosad upoznali. Zaboravite sve predrasude koje ste uzgojili prema većini onoga što ima predznak „indie“. Zaboravite da ste ikad pomislili da se u muzici više ništa novoga ne može dogoditi. Zaboravite da ste jednom ustvrdili da je Kurt Cobain zadnja istinska rock zvijezda i da se karizmatičan frontmen tog kalibra više roditi neće. Zaboravite i na floskulu da više nema dobre glazbe, onakve kakva se stvarala dok ste vi bili mladi. Ukratko, zaboravite sve što ste znali ili ste mislili da znate o glazbi i upoznajte Gabea Farrowa, Lenniea Westa, Milu Rainsa i Oriona ‘Ria Del Mara.“
PS: Kažu da se svaka šala vrati kao bumerang. Ova zasigurno jest.
Ocjena: 8/10
(Samizdat, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
