Na šestom studijskom izdanju islandski bend pokazuje koliko se snage, svježine i veselja može pronaći u osvrtanju za glazbenom baštinom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Svaka velika ljubav započinje neočekivano. Tako sam i ja ovaj neobičan islandski trio zavolio na prvi pogled i potpuno slučajno. Prije tri godine zatekao sam se, skoro protiv svoje volje, na koncertu Opetha u zagrebačkoj Tvornici kulture, jer taj švedski bend – vjerovali ili ne – zapravo ne volim. Ipak, kako gostovanje takvih velikana u načelu ne bi trebalo propustiti – jer „bit će sigurno odlično“, „tko zna kad će opet doći“ i „bit će ti žao što nisi bio“ – eto i mene, mrzovoljnog i natjeranog, u Šubićevoj, misleći kako će ova večer biti izgubljena i žaleći za vremenom koje sam mogao provesti pišući tko zna koji od gomile nedovršenih tekstova za posao.
I onda su se, prije Opetha, na pozornicu popela trojica nevjerojatnih likova, od kojih pjevač i gitarist izgleda kao da je pobjegao iz kakve filmske parodije o psihodeličnom rock bendu sedamdesetih. Raspalili su kratak predizvođački set pred polupunim Velikim pogonom Tvornice takvom silinom da mi se zavrtjelo u glavi. Večer je bila spašena, a iskra ljubavi zapaljena.
The Vintage Caravan došli su opet u Zagreb nakon samo godine dana. Bio je neki glup i gluh jesenski dan – vjerojatno utorak – pa se u Vintage Industrialu okupilo tek pedesetak-šezdesetak ljudi, pretežito znalaca, mahom poznatih lica koji to događanje nikako nisu mogli propustiti. Moj bratić Zoran, s kojim sam često bio na loše posjećenim koncertima, rekao bi da se te večeri u Savskoj iskrcao samo jedan autobus.
S obzirom na to da me uobičajeno društvo za koncerte u posljednji trenutak iznevjerilo, poveo sam dvije kolegice s posla i moram priznati da smo se stvarno odlično zabavili. Islanđani su svirali punih sat i trideset kao da sviraju pred krcatom dvoranom. Izgledalo je kao da se i oni sjajno zabavljaju. A svježina i veselje koje odašilju svojom glazbom doista su bili zarazni. Moja ljubav prema bendu te je jesenske večeri bila zapečaćena.
Zbog te ljubavi – koja i dalje gori – silno mi je žao što ih ljetos nisam gledao na Bear Stone Festivalu pokraj Slunja; ispriječili su se, naime, životni, poslovni i naposljetku logistički problemi koji su nadvladali želju da ih vidim. Stoga me jako razveselila najava novog studijskog uratka nakon višegodišnje pauze. Prethodna ploča „Monuments“ (2021.) bila ja odlična, a live-album „The Monuments Tour“ (2023.) u potpunosti je uhvatio čaroliju njihova muziciranja uživo, pa je čekanje novih pjesama donekle bilo olakšano.
Šesta zbirka The Vintage Caravana naslovljena je „Portals“, što je – među ostalim – i referencija na portugalski Porto, grad u kojem je snimljena. Njezino osnovno obilježje i ovaj je put silna, nepatvorena rock energija. Cijela je ekipa u odličnoj formi. Nema tu usiljene glume zbog koje vam može krenuti na živce konstantno osvrtanje za poznatim formulama iz vremena od prije pedesetak godina. Njihova glazba jest eklektična – o tome nema nikakve dvojbe niti Islanđani od toga bježe – ali su uvijek sposobni učiniti je samosvojnom, a time i usidrenom u današnjici.
Óskar Logi Ágústsson i dalje je pjevački itekako raspoložen, s glasom koji savršeno odgovara retro-priči koju ovaj bend već više od desetljeća uspješno gradi. Naime, riječ je o čovjeku čiji glas može biti i rezak i topao, već prema potrebi, te koji se lako može upustiti i u pjevanje repertoara Led Zeppelina, bez da bezočno masakrira Plantove dionice (trojac, naime, povremeno nastupa kao cover band engleskih velikana).
Njegovo baratanje gitarom – ili, bolje rečeno, gitarama, jer na novom albumu izmjenjuje ih nekoliko električnih i akustičnih – posebna je priča. Lakoća nizanja teških i beskompromisnih rifova te virtuoznost izvođenja nevjerojatno privlačnih solaža izdvojit će toga simpatičnog tipa (sa sklonošću za odijevanjem urnebesno smiješnih prugastih trapez-hlača) iz mase pretencioznih gitarista koji za sebe misle da su novi gitaristički bogovi. Óskar, naime, u pjevanju i sviranju gitare očigledno uživa te ga – pokazat će to i ovo izdanje – nije briga što će tko misliti.
Takav stav podržava i Alexander Örn Númason, basist koji ima ulogu svojevrsnog dirigenta u bendu i koji je duša svakog nastupa pred publikom. Pazeći da se čitava stvar ne raspadne u nesputanoj i beskrajnoj improvizaciji, autoritativno će diktirati tempo pa ne čudi da je i ovaj put u završnom miksu njegov bas vrlo često u prvom planu. U tom držanju kompozicija na okupu pomaže mu Stefán Ari Stefánsson, čiji bubanj na više mjesta zauzima prominentnu ulogu. Uigran je to i već iskusan trojac: iako vidno skloni improvizaciji ipak su svjesni nužnosti kretanja unutar određenih granica žanra. Da nije tako vjerojatno bi bili proglašeni potpunim luđacima…
„Portals“, uz dvanaest pjesama, donosi i pet kraćih numeriranih interludija nazvanih prema naslovu albuma (ili je, pak, bilo obratno?). Mnogi su se kritičari upitali čemu zapravo služe te ambijentalne kompozicije, posebice s obzirom na to da razbijaju žestok tempo kojim je obilježena većina pjesama. S njima ću se složiti: pet „portala“ doista su višak koji ni na koji način ne obogaćuje cjelinu, smetnja bez koje bismo itekako mogli živjeti.
Inače, nameće se zaključak da je bend na novom izdanju odlučio preuzeti rizik te je osim već poznatih žanrovskih obrazaca upotrijebio i poneke nove, što je njihovu glazbu obogatilo neočekivanim slojevima. Osim autorske razrade već poznatih uzora – od Jefferson Airplanea i Led Zeppelina, pa sve do Jimija Hendrixa i Lynyrd Skynyrda – islandska ekipa samouvjereno širi horizonte, osvrćući se, prema vlastitom priznanju, i za ostavštinom The Allman Brothers Banda, još jednih velikana sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U tom smislu, hard rock i psihodelični rock s progresivnim tendencijama – kao najvažniji temelji ovoga retro poduhvata – bit će nadograđeni elementima čije korijene možemo prepoznati u blues rocku te jazzu bliskoj slobodi i zaigranosti.
Slušajući nove pjesme uzbudljivo je pokušati razaznati njihove brojne slojeve. Uz već spomenute sjajne gitarske solaže – kojih ovdje doista ne manjka – zamijetit ćemo, primjerice, i harmonijsko višeglasno pjevanje, mnogostruke naslage pratećih vokala, korištenje bezbrojnih gitarskih pedala i efekata, a neće nas začuditi ni zvuk Hammondovih orgulja. Sve je pritom obilježeno iznimnim melodijskom pristupačnošću, svojevrsnim pop senzibilitetom koji će često navoditi na pjevušenje. Riječ je svakako o dosad najraznolikijem i najpristupačnijem albumu još uvijek mladih Islanđana.
Iako opterećen spomenutim interludijima, album se sluša lako, pa će njegovih sat vremena proteći brzo. Dvije iznimno snažne pjesme uokviruju cjelinu. Uvodna „Philosopher“ donosi gostovanje Mikaela Åkerfeldta, pjevača i gitarista već spomenutog Opetha, u ulozi glavnog vokala. Njegov ekspresivan bariton vrlo se dobro uklopio u zvučno prepoznatljivu atmosferu The Vintage Caravana. Zaključna „This Road“ obilježena je pak jednostavnim, zaraznim rifovima i monstruoznim solom koji će zadovoljiti sve one kojima je električna gitara najvažniji instrument na svijetu. Pritom se lako može zamisliti da će upravo ova stvar biti izabrana kao jedna od kulminacija njihovih koncerata.
Nadalje, refreni pjesama „Here You Come Again“, „Alone“ i „Electrified“ ostat će vam dugo u uhu te ćete ih se teško moći riješiti, dok će akustičnom gitarom obilježena „My Aurora“ posvjedočiti o tome da ova ekipa može i zna složiti lijepu, laganu baladu. Singlovi „Crossroads“ i „Riot“ svakako su vrhunci albuma, pjesme koje kao da su sišle s nekog od njihovih prijašnjih izdanja, čineći tako čvrst i jasan element kontinuiteta. Oni koji su dosad voljeli The Vintage Caravan voljet će ih zasigurno i dalje.
Šesta zbirka islandskog benda pokazala je koliko se svježine i veselja može pronaći u osvrtanju za temeljnim glazbenim vrijednostima nastalim prije pola stoljeća i više. U tom smislu, njihov „Portals“ svakako predstavlja još jednu uvjerljivu pobjedu retro-rocka. Riječ je o životnom i zrelom albumu, pa mu bez dvojbe vrijedi dodijeliti objektivnu osmicu. Ipak, s obzirom na ljubav spomenutu u prvih par odlomaka ovog teksta, dopustite mi da ga ocijenim subjektivnom devetkom.
Ocjena: 9/10
(Napalm Records, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
