Dugo pripreman nasljednik Grammyjem ovjenčanog albuma ‘A Deeper Understanding’ donosi slabiji intenzitet i naslanjanje na sigurnije, ali izlizanije, obrasce iz prošlosti američkog rocka osamdesetih.
Za nekoga dobra, a za nekoga loša vijest je da album „I Don’t Live Here Anymore“ grupe The War On Drugs nema onaj štih kakav su imali prethodnici „A Deeper Understanding“ i „Lost In The Dreams“. Dobra, jer je očekivano da bendovi trebaju iskušavati svoju kreativnost, a loša iz razloga što je ovog puta kreativnost krenula u smjeru previše utabanih i poznatih staza iz prošlosti američkog AOR zvuka osamdesetih.
To se može tumačiti i time što je ovaj, i Grammyjem nagrađen, filadelfijski bend predvođen Adamom Granducielom u međuvremenu ušao u major ligu, a ući u major ligu često znači da se otvara prostor ustupcima kako bi se ponovio uspjeh prethodnih izdanja. No tržište je prepoznalo taj ustupak i bend je ‘kažnjen’ jer nije ponovio ili nadmašio prodajne pozicije prethodnika, već je svuda osim u Belgiji u prvom tjednu itekako osjetno prodan manje od „A Deeper Understanding“ albuma.
The War On Drugs su dosad odlično išli tankom nevidljivom linijom između komercijalnog i eksperimentalnog, u smislu da su svoj retro izričaj nadograđivali modernim elementima (što sviračkim, što produkcijskim) koji ne bi prošli u prošlosti. I tu je bila najveća draž njihove estetike, tog mnogoljudnog jam benda u kojem nema ‘naguravanja’ i u kojem su po nekom floydovskom sistemu svi involvirani glazbenici dobivali svoje pozicije za ekspresiju.
Problem s „I Don’t Live Here Anymore“ jest taj što su previše otišli u staromodne predvidljive obrasce. Dobili su time možda nekoliko ekspresnih koncertnih punchlinea, ali je problem što oni zvuče kao da su došli iz radionice Bryana Adamsa. I tu dalje nema previše pomoći, jer bend kao što je The War On Drugs je upravo postigao prijašnji uspjeh iz razloga što je dobro znao gdje je ta nevidljiva crta razgraničenja. Ona je preijeđena.
Na „A Deeper Understanding“ i „Lost In The Dreams“ se osjećalo da bend više voli biti udubljen u svoju glazbu, a manje u predviđanje uspjeha. „I Don’t Live Here Anymore“ pak kao da otkriva želju da Granduciel i društvo više žele skladno i poletno pljeskanje publike u ritmu na koncertima. Stoga i sam naziv albuma možda donosi potvrdu tog prekretničkog poteza – ne tražite stari War On Drugs na njemu.
Introspekcijski ton tekstova u kojima Gradunciel preispituje svoj emotivni život ili pak proces starena i zrelosti („Rings Around My Father’s Eyes“) otkrivaju svojevrsni dylanovski potpis (a njega i spominje u naslovnoj “I Don’t Live Here Anymore”), no treba uzeti u obzir da su pjesme puno puta prekrajane i to ne samo zbog nekog, eventualnog, pandemijskog narativa.
Možda je problem u tome činjenica da je album rađen tri godine i da je proputovao čak sedam studija. Njegove ‘porođajne muke’ natjerale su i Atlantic Records na prolongiranje datuma izlaska, a Gradunciel i producent Shawn Everett su u posljednjem trenutku odlučili iznova remiksirati nekoliko pjesama. Možda bi na mijenjanju albuma radili i dan danas da ih diskograf nije pritisnuo.
Rezultat svega je solidan, uz, kao što je već kazano, mlakost cijele priče u kojoj su The War On Drugs napustili neke svoje prijašnje obrasce, ali nove nisu kristalno isklesali – ili su možda baš htjeli podsjećati na Bryana Adamsa. U tom slučaju, su prilično uspjeli.
Ocjena: 7/10
(Atlantic Records, / Dancing Bear, 2021.)