Novooformljeni zagrebački bend Thee Melomen, sastavljen djelomično od veterana domaće garažne scene objavio je nastupni EP.
New York od sredine 1970-ih do prve polovice 1980-ih – najbolje mjesto i najbolje vrijeme za rock and roll. Ok, bilo je u povijesti svakako još perioda i gradova koji su mijenjali tijek glazbene povijesti, ali spomenuto je teško nadmašiti po onome što je izniklo i snimljeno tih godina i naravno nakon toga ostavljeno u nasljeđe svijetu. U taj period je svoj zvuk, stil i stav ugradio svježe oformljeni zagrebački sastav Thee Melomen.
Nastupni EP „Chinatown“ iako je objavljen na Bandcampu početkom siječnja zvuči kao da je čekao četrdeset godina da bi bio otkriven. Kao da je nastao u periodu kad su se The New York Dolls rasplinuli i kad se počela formirati jedna sasvim nova scena u bivšoj bikerskoj rupčagi njujorškog East Villagea, prvotno namijenjenoj i redneckovskom glazbenom ukusu jer je i sam akronim „CBGB“ ništa drugo do li skraćenica za country, blue grass i blues.
Thee Melomen, ne spadaju u new wave struju, već u punk rock struju i toliko su bliski izričaju Iggyja Popa, da bi se valjda i gospon Osterberg dobrano zamislio je li ili nije nekad davno otpjevao nešto s EP-ija „Chinatown“ kad bi bio suočen s tim materijalom. Za pjevača Thee Melomena koji se krije iza umjetničkog nadimka Vex, i nije baš pohvalna tolika copycat predanost, no s druge strane pohvalno je to što su se Thee Melomen odlučili biti autorski, a ne cover bend, zbog čega stvari treba p(r)ogledati drugom vrstom okulara, jer tu je onda cijela filozofija rocka uključena kao autorsko pogonsko gorivo.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=lmAFWKh0VEI[/youtube]
Lako bi se moglo skinuti nešto s „The Idiot“ ili „Lust For Life“ albuma, ali udahnuti emociju u vlastiti materijal koji zvuči kako da se njime tih 1970-ih mogla zagrijavati publika u CBGB-u prije nastupa Patti Smith i Televisiona, e to je drugi par rukava – tu leži i razlika između glazbene zaostalosti i ciljanog retro zvuka, a Thee Melomen ‘ciljaju’ na ovo potonje.
Jaki signal ironičnog odmaka od sadašnjice emitira već i sama naslovnica EP-a; pomalo izgubljeni turist-hipster odjeven u „CBGB“ majicu u pozi kao da nešto traži usred Chinatowna na Manhattanu. U tome je sadržana i ironija toga hoće li bend biti dešifriran na pravi način u današnje vrijeme dobrano zametenih tragova, kad je i sam rock and roll često benigni izraz za modnu uvrnutost ili bilo koga tko se pred objektivom ‘ukrasi’ električnom gitarom. No to vrijedi za širu populaciju, dok za ‘rock enklavu’ pak ne bi trealo biti problema s dešifriranjem, jer Thee Melomen dokazuju žanrovsku potkovanost i želju da stvar bude po njihovom (uvodna „Our Way“) u šest autorskih pjesama i jednoj obradi (posljednja „Criminals“ obrada je manje poznate losanđeleske grupe Joneses, koja je bila za jedno desetljeće zakašnjela verzija The New York Dollsa za američku zapadnu obalu, ali pak bitan faktor u zvuku i imidžu Guns N’ Roses koji su došli nakon njih i koji su čak i u fotografiranju bestidno skidali koncepciju Jonesesa).
Možda upravo ta posljednje „Criminals“ Jonesesa nudi ključ za dešifriranje jedne jače nijanse u stavu Thee Melomena, jer su očito i pasionirani zaljubljenici u manje poznate momente povijesti rocka. Pjesme se nižu bez predaha i razvidne su autorske i izvođačke ujednačenosti, koja jest na prvu loptu „1,2,3,4 i deri’ punk-rock filozofija, ali na drugu, nudi određenu višeslojnost iz koje je očit hommage jednom vremenu, mjestu i načinu razmišljanja.
Zbog te specifičnosti dobra je ideja da se grupa predstavila EP izdanjem, jer obzirom da su se ‘obreli’ u zimzelenom području, svaka veća minutaža mogla bi ukazivati na egotripašenje, dok je ovako pravovjerni status članova benda kao obožatelja-štovatelja pojma ‘rock and roll’ ostao neoskvrnut. Za vjerovati je da Vex, Ive, Wombat i Mislav više (ili manje) od toga nisu ni htjeli.
Ocjena: 7/10
(Samizdat, 2016.)