Desetljeće staro oduševljenje koje je pratilo prvi album ovog bjelovarskog benda može se samo nadograditi saznanjem da se taj isti bend, osim što je u međuvremenu postao koncertna zvijer, igra formatima i strukturama pjesama na razini o kojoj mnoga daleko razvikanija imena mogu samo sanjati.
Prošlo deset godina otkad se bjelovarski bend Them Moose Rush predstavio debitantskim albumom „To Future Miss Sunshine“ i skoro točno devet godina otkad sam ih otkrio i napisao recenziju punu oduševljenje i razloga jer tada nisam mogao vjerovati da takav trio nadahnut radom grupa The Mars Volta i At The Drive-In uopće obitava tu gdje obitava.
U međuvremenu su The Mars Volta nekoliko puta promijenili „lični opis“, dok je At The Drive-In s kratkotrajnim okupljanjem za turneju poslužio kao bankomat. Heroji ove priče su pak objavili dva EP-a; „Three π One” (2014.) i „Three π Two” (2015.), potom album „Don’t Pick Your Noise“ (2018.) i „Dancing Maze” (2020.), od kojih je potonji „zaplesao“ u labirintu nemogućnosti korona-perioda. Koncertno su „plesali“ po Europi i Velikoj Britaniji, te skupljali jednako pohvalne recenzije po stranim medijima, kao uostalom i na ovom portalu.
U domaćim koncertnim okvirima bili su i ostali duboki underground za veliku većinu, iako ih je i INmusic festival u jednom trenutku ugostio na svojim pozornicama, kao što su znali i solidno nakrcati trenutno ugašeni KSET, ali naučili smo da tako to biva s domaćim talentima vjernima do kraja svom izričaju i nevjernima svakom ustupku da se omekšaju ne bi li eventualno nekoj brojnijoj i nezahtijevnijoj publici došli u nemilost kao bend i ljudi koji su odustali, u prvom redu od sebe samih.
U tom smislu veseli činjenica da Them Moose Rush imaju novi album i da taj album fura svoj film onako kako su to radili njegovi prethodnici. Također postaje bjelodano jasno da su Them Moose Rush, odnosno trio koji čine Nikola Runjavec (gitara, vokal), Vedran Marinko Komlen (bubnjevi) i Branimir Kuruc (bas), u svojoj osnovi nešto poput nekadašnjih, u zvuku pretežno nepromjenjivih, rock velikana kao što su AC/DC, Motorhead i Ramones, iako je težnja za promjenom u redovima TMR-a konstanta. Možda se pitate je li ova konstatacija svojevrsni oksimoron, a njen autor svojevrsni moron, no kad je je u pitanju „ista meta i isto odstojanje“ svaki pokušaj, što je više uvježbaniji, donosi prilično isti rezultat. Them Moose Rush su stoga nepromjenjivi u svojoj promjenjivosti.
Uz to riječ je o organskom triju koji zvučno obitava u progresivnom rocku, varirajući od post hardcorea do psihodelije i koji ne osjeća potrebu da u svoj izričaj unosi elemente elektronike (ova konstatacije ne znači da bi nužno i trebali, jer bi to bilo nepotrebno patroniziranje od autora ovih redaka), a kombinacije s tri instrumenta i vokala u igri nose određenu konačnost bez obzira na maštovitost i umješnost izvođača u toj kombinaciji. No opet i to je možda upravo draž onoga što rade Them Moose Rush u konstantnoj želji da prošire okvire i vidike onoga što postava rock trija može učiniti.
Ono što album „Zepaxia“ čini bliskim prijašnjim radovima upravo je taj impuls i želja novog probijanja granica od strane trija čiji je izričaj već ustanovljen i poznat (bar onima koji ga slušaju) i koji se za razliku od grupe The Mars Volta (jer ta usporedba je uvijek neizbježna, ali i pohvalna istovremeno) ukotvio u tom progresivnom izričaju stalnog što-je-iza-horizonta čačkanja i ne laže sebe i druge da bi eventualnim ulaskom u pop ili yacht rock i takav ziheraški pokušaj nazvali „novom progresivnom fazom“. Naime, imaju i Them Moose Rush sklonost ući u baladni mod na novom albumu (osobni favorit mi je „Bliss“), ali i u njemu je prisutna magija i strast, a ne pokušaj skupljanja jeftinih bodova. Dakle i dalje je prisutan impuls rađenja glazbe po sistemu gradnje fiktivnog i neopterećenog prostora slobode, čak i kad se pogleda segment imenovanja pjesama, jer album otvara „Drnduša“. Nama s ovih prostora je savršeno jasno o čemu je tu riječ, kao što bilo tko tko je imao neko bendovsko iskustvo u životu zna da postoje pjesme koje se sviraju iz probe u probu iako nemaju ime, tj. ime im je ona prva misao koja se nekom od članova „zalijepila za mozak“, a ostali ga prihvatili kao privremeno interno ime dok se ne smisli ono pravo (što se kod „Drnduše“ nije dogodilo).
No kad se već spominje pop kontekst, „Zepaxia“ nije oslobođena tog narativa i to na način kako ga Them Moose Rush doživljavaju i dešifriraju, a to je da oni svoju progresivnost zapakiravaju u pop format. Rijetko koja pjesma na albumu prelazi trajanje od četiri minute. Gotovo da je trominutni format pravilo. To unosi dobru dozu svježine. Them Mooose Rush time odašilju kako ih ne zanima da slušatelja „udave“ možda nepotrebnim prolongiranjem određenih ideja i rješenja, već ih kompaktno sabijaju oslobađajući pjesme od svega za što misle da je nepotrebno. Ako pjesma drži vodu dvije minute, onda nema potrebe za rastezanjem. To se iščitava i iz „Sundog Sunburn“ odabrane za singl koji prati objavu albuma, jer se i u njoj sve što se treba odviti odvija u nešto više od dvije minute.
Sažmu li se sva ta saznanja, onda ono, desetljeće staro, oduševljenje koje je pratilo prvi album ovog bjelovarskog benda (i dalje se pitam ima li u Bjelovaru neki drugi bend) mogu samo nadograditi saznanjem da se taj isti bend, osim što je u međuvremenu postao koncertna zvijer, igra formatima i strukturama pjesama na razini o kojoj mnoga daleko razvikanija imena mogu samo sanjati. U vremenu suše ideja, oni se njima razmeću kao da su na rasprodaji. Uz to, oni koji razumiju engleski će iz tekstova iščitati i njihov smisao za peckavi humor kojim ironiziraju svijet današnjice. Doda li se svemu producentski touch starog producentskog vuka Leonarda Klaića, onda se opet može reći: „Touché!“
Ocjena: 9/10
(Dostava zvuka, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
