‘Tilva Roš’ – izgubljen bez prijevoda

“Tilva Roš” (iliti Crveno brdo) je potpuno jedinstven i s puno pažnje odrađen prikaz mladenačke supkulture koja odrasta u suvremenoj Srbiji, film inspiriran stvarnim iskustvima dvojice prijatelja i ljetom provedenim nakon završetka srednje škole, prije odlaska na fakultet. Toda i Stefan se snimaju kamerom, glupiraju se, bauljaju gradom, razbijaju si glave, zaljubljuju se, nadmeću i na kraju rastaju. Dunja je djevojka za čiju se naklonost bore, uglavnom budalaštinama i infantilnošću.

Redatelj Nikola Ležaić zaljubio se u jednosatni dokumentarac dvojice skejtera, upoznao se s dvojcem i odlučio snimiti film kombinirajući već gotove snimke sa radnjom u stvarnom vremenu. Izjavio je kako je bio oduševljen energijom koju mladići imaju i koju izmijenjuju međusobno bez puno riječi; podsjetili su ga na njegovu mladost, buđenje odgovornosti i svijesti koju ne želite probuditi u svom bezbrižnom teen svijetu. Film fino prenosi tu atmosferu zatvorenog dječjeg svijeta izvan kojeg ne postoji ništa, stvarnost i odgovornost najmanje, a suočavanje i hvatanje u koštac s istima je skoro pa nemoguća misija. Sve što vam u životu treba je upravo na jednom mjestu i s najdražim prijateljima. Zanimljivije je mlatiti se remenjem, paliti kosu, brusiti jaja, bušiti kožu i ribati koljena, nego brinuti o zdravstvenom osiguranju i sličnim pizdarijama. Toda i Stefan žive svoj film.

Radnja filma odvija se u Boru, nekad najvećem rudniku bakra u Europi, a eksterijeri dodatno pojačavaju melankoličnu atmosferu prelijevajući na ekran pješčane i žarke boje u lijepu fotografiju, a romantizirani prikaz industrijskog grada i industrijske arhitekture postaju jedan od elementarnih dijelova filma kojeg se ne bi posramio ni primjerice filmski festival u Sundanceu.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=h7h7TKrjNrM[/youtube]

Dvojac se dobro snalazi pred kamerom i kao izraženo naturalistički (polu)dokumentarni prikaz jednog neobičnog gorko-slatkog prijateljstva, film funkcionira prilično dobro. Problem međutim nastaje u komunikaciji filma s gledateljem, gdje je do polovice svog trajanja uspio isprazniti polovicu kino dvorane, a neki su iskoristili vrijeme za poslijepodnevno drijemuckanje. Ne jer je gledatelju film nužno bio loš, nego jer ga jednostavno nije razumio. Glumci govore dijalektom, često govore u isti glas, okolni zvukovi su bučni i gledatelj se neizbježno nađe izoliranim od komunikacije među likovima i cijele situacije u kojoj se nalaze, pa je potpuno neshvatljiva odluka distributera da se film prikazuje bez titlova.

Tu se onda vraćam na redateljevu zadivljenost snimkom, gdje u ambicioznom pokušaju prenošenja svoje fascinacije u dugometražni film, kao da je zaboravio na gledatelja, pa film tako nerijetko poprimi izgled osobnog projekta koji je tek slučajno dospio u javnost.

Ocjena: 6/10

(Film House Kiselo Dete, 2010.)