Ovaj tjedan svoja vrata otvara 66. Jazz Festival Ljubljana, pa smo iskoristili priliku da nam njegova umjetnička ravnateljica Tina Lešničar predstavi neke dijelove ovoogodišnjeg programa, ali i objasni to što za nju znači jazz.
Kakva je bila vaša vizija za Jazz Festival Ljubljana otkako ste preuzeli umjetničko ravnanje njime i na koji način je ostvarujete?
Jazz me uvijek inspirirao, ne samo kao glazba nego i sa svojim etičkim vrijednostima koje predstavlja. Jedan od elemenata etike jazza je poštovanje ili svijest o prošlosti. I budući da Ljubljana Jazz Festival ima slavnu povijest i sa 66 godina smatra se najdužim kontinuiranim europskim jazz festivalom, mislim da je svijest o tome, na nacionalnom i regionalnom prostoru, nužna. Nije riječ o osvrtanju na prošlost, nego o obaveznom znanju i priznavanju onoga što se dogodilo prije nas, kojim su putem drugi hodali, da bi mi mogli danas sa razumijevanjem raditi neke stvari ili nastaviti započeto.
Prije deset godina napisala sam esej naslovljen “Kada bi jazz vladao svijetom“ koji je bio preveden i na hrvatski jezik i objavljen u antologiji tekstova “Svijet jazza: od Adorna do Johna Zorna“, urednika Saše Dracha. Taj esej se – mada tad to nisam još shvatila – čini kao nekakav blueprint za moju viziju jazz festivala u ulozi artističke direktorice. Zapisala sam da se vrijednosti koje primjećujem u jazzu mogu razumijeti kao parole demokracije. Temelji se na dijalogu, sudjelovanju, poštovanju drugoga, solidarnosti, traženju najboljeg rešenja za konflikte i uz to participaciji svakog pojedinca za dobro kolektiva. Voljela bih da se ovakve poruke čuju iz našeg programa, da ih publika prepozna, dozna i internalizira.
Osim Meshell Ndegeocello i Cécile McLorin Salvant koje festival otvaraju u srijedu na Križankama, nastupit će, između ostalih, još i Brandee Younger te Aja Monet. Može li se reći da žene preuzimaju sve važniju ulogu u svijetu jazza i da to sve više festivala prepoznaje?
Da, to nije slučajno, niti je popunjavanje ženskih kvota i nije riječ ni o kakvom programskom kompromisu. To je odraz stanja u svijetu. Trenutno je na svjetskoj jazz sceni prisutna velika akumulacija iznimnih umjetnica s vrhunskim projektima. Govorimo o voditeljicama svojih vlastitih sastava i projekata. Uz ove koje ste spomenuli, na festivalu ćemo čuti još bahreinsko-britansku trubačicu Yazz Ahmed, pa Fanni Posa, mađarsko-srpsku đezistkinju koja svira u ovom žanru manje prisutan francuski rog i još jednu trubačicu, Portugalku Susanu Santos Silva koja će se pridružiti sastavu našeg Jake Bergera, ali ima i mnogo svojih vrlo nadahnutih projekata. Nadalje, na čelu kolektiva Flock je Bex Burch, perkusionistica u usponu na britanskoj sceni.
U ovom trenutku u svijetu ima toliko dobrih umjetnica da bi bez problema mogla sastaviti čitav internacionalni ženski festival. Neki festivali to i rade. No, nema straha da će i Ljubljana Jazz Festival postati takav. (smijeh)
U programskom tekstu izdvojili ste pojam “hitnosti” (urgency) kao moguću poveznicu između koncerata koji nas ove godine očekuju u Ljubljani. Na koji način jazz odgovara na goruća pitanja u svijetu koji se čini svakim danom sve opasnijim i ugroženijim mjestom?
Poštovanje prošlosti koje sam spomenula ne shvaćam kao konzervatizam, nego baš suprotno, kao progresiju. Jer netko tko stoji na ramenima predaka i zna povijest, taj može vidjeti dalje u budućnost. Jazz nosi mnogo poruka, po meni je to muzika koja daje glas onima kojima je bio oduzet ili ga se nije čulo. Jazz je historijski bio izraz borbi za civilna prava, prisutan u kontra-kulturnim pokretima, to je glazba otpora, protesta, oslobađanja. Uvijek je opisivao sentiment ili resentiment ljudi, bilo u pokretu za građanska prava u SAD-u ili u borbi protiv južnoafričkog aparthejda. Mislim da su džezisti više svjesni tog značaja glazbe koju sviraju nego možda muzičari u velikoj većini drugih žanrova. Već u startu imaju kritički pogled na kulturno-društveno-političke promijene u suvremenosti. I to je u momentu kad pričamo o historijskim nepravdama koje su pak i danas jenako aktualne – o kolonijalizmu, rasizmu, imperijalizmu, i svim vrstama socijalnih nepravdi – vrlo značajno, pogotovo kad je u pitanju vlastiti identitet pojedinca ili nacije. Kad ovi umjetnici stvaraju, oni stvaraju iz nužnosti. To je urgencija koju nose i projekti koje ćemo čuti u Ljubljani.
Na koji je način aktualna poezija američkog pjesnika iz prošlog stoljeća Jamesa Baldwina koju glavna zvijezda Ndegeocello interpretira publici s naših prostora u današnje doba?
Eseji, romani i poslanice Afroameričkog pisca i aktivista Jamesa Baldwina su, iako su bili pisani na događanja prije 70 godina, još uvijek užasno aktualni. Baldwin kao jedan od najelokventnijih i lucidnih mislilaca prošlog stoljeća razumio je subliminalne poticaje društvenog tijela i psihopatalogiju Američkog sistemskog nasilja i rasizma, znao je vrlo elegantno i sa velikim strpljenjem i poštovanjem sugovornika, obrazložiti i secirati kako bi ga svatko razumio. Govorio je o važnosti dijaloga u kojem se naglašavaju nepravde i nejednakosti te o individualnoj i kolektivnoj odgovornosti za sve što se događa u društvu.
Od tad se u Americi nije mnogo promijenilo i na to se priziva Meshell Ndegeocello kad oživljava njegove riječi, pa i riječi aktivistice Audre Lorde i Martina Luthera Kinga mlađeg u projektu „No More Water: The Gospel of James Baldwin“ za koji je primila svoj treći Grammy.
Možda će netko reći: „Dobro, a kakve to veze ima s nama u zeleni deželi i lijepoj našoj?” Doista nismo bili kolonizatori, pa ne poznajemo takav sustavni rasizam, ali Baldwinovi poetični tekstovi naglašavaju poante na meta-razini, izvan očitog prizivaju na otpor svim nestrpljivostima i nepravdi u društvu, bila to ksenofobija, homofobija, ignorancija, mizoginija, šovinizam, korupcija… A to su već pojmovi koji se odnose i na nas. I budući da se nad Europom nadvija sjena nacionalizma, fašističkih ideja i populizma, njegove riječi kroz nastup Meshell Ndegeocello možemo shvatiti kao upozorenje, s porukom da još imamo vremena da pružimo otpor.
Kako vam se rodila ideja da spojite Davida Murrayja s triom Tarbaby za nastup na ovom izdanju festivala?
David Murray je jedna od najvažnijih još živih saksofonističkih legendi, a bio je osnivač revolucionarnog World Saxophone Quarteta. Više puta smo ga ugostili na našim prostorima, u Ljubljani bio je zadnji put 2013. godine s bendom Infinity Quartet kojem se pridružila i Macy Gray. Od tada je radio mnogo zanimljivih projekta, jedan od njih bio s pjesnikom Saulom Williamsom. Među članovima mnogih njegovih projekta su i pojedinci iz tria Tarbaby. Ovaj trio je jedan od stvarno značajnih bendova našeg vremena. Njih propelira baš ona urgenca, hitnost o kojoj smo prije pričali. Već gotovo dva desetljeća predstavlja specifičnu perspektivu društvene i kulturno-političke stvarnosti s neumoljivim intenzitetom i beskompromisnom izvedbom. Tome pristupa s promišljenim konceptom i aktualnom kontekstualizacijom, kao što je to slučaj na albumu „Fanon“ inspiriranom djelom filozofa, revolucionara, psihijatra i antikolonijalističkog pisca Frantza Fanona. Kad sam prošle godine čitala kako je The New York Times ustoličio njihov najnoviji album “You Think This America“ na prvo mjesto ljestvice najboljih albuma godine, a Murrayevu “Francescu” na drugo mjesto, dobila sam ideju spojiti njihove urgentne izraze. Kad sam im to predložila, saznala sam da su samo jednom prije, na festivalu Bigears u Knoxvilleu u Tennesseeju, već svirali zajedno, ali su se oduševili što će to moći ponovno ostvariti. Potaknut aktualnim događajima u Americi njihov nastup će sigurno biti jedan od vrhunaca festivala.
Osim američkih zvijezda i uglavnom mladih Britanaca, na festivalu će nastupiti i mnogo domaćih izvođača. Kako ocjenjujete stanje na današnjoj slovenskoj jazz sceni, pogotovo onoj mlađoj?
Moram spomenuti da osim Amerikanaca i Britanaca ugošćujemo i dva vrlo značajna južnoafrička glazbenika, bubnjara Asherja Gamedzeja i pijanista Nduduza Makhathinija, koji je nedavno svirao i u Zagrebu.
Vezano za slovensku jazz scenu, rekla bih da cvate. Većina glazbenika studira u inozemstvu i tamo, kako svako toliko saznam od njihovih profesora, briljiraju. Nedavno se osnovalo i jazz odjeljenje na Akademiji za glazbu u Ljubljanu, pa mogu studirati i doma. Već kao dugogodišnja novinarka dnevnog časopisa Delo pratila sam mlade generacije muzičara u člancima, reportažama, čak sam snimila i dokumentarni film „Vrijeme za improvizaciju“, kako bi njihovu strast, vještinu i ozbiljnost prema muzici proslijedila čitateljima i publici. U Cankarjevem domu tad je osnovan mini festival Zvončki i trobentice – u prijevodu Visibabe i jaglaci, na kojom svoje prve projekte predstavljaju domaći, mladi jazz muzičari. Svake godine selekcija je jaka, samo se nadam da ćemo ipak u budućnosti vidjeti i pokoju glazbenicu više.
Što biste izdvojili od ovogodišnjeg popratnog programa festivala? Bit će zanimljivih stvari.
Uvertiru pružaju dva filma o jazzu. „Let’s Get Lost“ dokumentarac o Chetu Bakeru i „Glazba za državni udar“ – fenomenalna, vrhunski montirana bomba historijskih događaja kojima jazz služi kao stvarni i idejni soundtrack. A za vrijeme samog festivala u parku iza Cankarjeveg doma, gdje će koncerti teći tri dana, moći ćete listati knjige o jazzu, otvaramo izložbu talijanskog fotografa Pina Ninfe, u četvrtak će naš čuveni fotograf Žiga Koritnik predstaviti svoju knjigu fotografija „Brötzmann in My Focus“. Petak će u sitne sate subote zatvoriti DJ program s posvetom preminulom Royu Ayersu, a svaki dan družit ćemo se na Jazz after Jazz u obližnjem Klubu Kazina. Toplo pozivam na svoj razgovor sa Gamedzejem i Makhathinijem u subotu 5. srpnja, a festival ćemo zaključiti u subotu kolektivnim odjekom brojnih muzičara festivala pod vodstvom našeg saksofonista Jureta Pukla.
Imate li vremena za ljetni odmor ili i vi, kao toliki drugi, već počinjete s radom na sljedećem izdanju festivala čim ovogodišnje završi?
Budući da u Cankarjevom domu radim cjelogodišnji jazz i world music program – to je otprilike 100 koncerta ukupno s Jazz Festivalom Ljubljana, riječ odmor nije više u mom vokabularu. Nakon festivala ipak ću si priuštiti nekoliko dana i dekompresirati se na nekom vašem otoku.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
