Ove vruće nedjeljne večeri svijet je mahom buljio u male ekrane i finale Eura, ali desert blues institucija Tinariwen uspjela je izvući dovoljno ljudi da nestane i posljednja karta na ulazu u Vintage Industrial Bar.
Tinariwen i zagrebačka publika imali su se priliku upoznati u više navrata, a svatko kome sinoćnji nastup u Vintageu nije bio prvi mogao je zamijetiti nekoliko važnih razlika u odnosu na dosadašnja gostovanja ovih tuareških ratnika na našem terenu. Prva i osnovna razlika bijaše nedostatak karizmatičnoga frontmena umorna glasa Ibrahima Ag Alhabiba, što je kao posljedicu imalo izostavljanje nekih od najboljih pjesama plemenskog kolektiva koje ovaj izvodi. Nije bilo ni ženskih članica koje bi grlenim pokličima dale onaj nenadoknadivi specifični element, ali barem nije bilo ni budala u publici koje bi ga pokušale imitirati kao na nekim od prethodnih nastupa. Nismo čuli ni ni “Cler Achel”, niti “Mano Dayak”, ni “Imidiwan Afrik Tendam”, niti “Tenere Taqhim Tossam”.
Nedostatak Ibrahima i žena ne treba čuditi, Tinariwen je izrazito fluidan kolektiv s vrlo brojnim članstvom i dovoljno širokim repertoarom da odrađuje koncerte u različitim postavama. Uostalom, ljudi su nomadi, nije li sasvim primjereno da su i postave u bendu nomadske, da ljudi od turneje do turneje dolaze i odlaze? Na vokalima su se sasvim dostatnima pokazali i Abdallah Ag Alhousseyni, te starješina Alhassane Ag Touhami, koji je, dok nije preuzeo glavni vokal, u prvom djelu koncerta publiku najviše zabavljao egzotičnim plesom koji je na fascinantosti, kao i na komičnosti dobivao budući da je djelovao kao da je u kontri sasvim nepredvidivim ritmovima koje je držao bend iza njega.
Još jedna stvar koja je odudarala od nastupa Tinariwena na kakve smo navikli bila je i činjenica da je veći dio koncerta baziran na akustičnoj gitari, umjesto onom teškom i modernom, a opet bezvremenskom oštrom električnom Ibrahimovom ubodu koji spaja autentičan zvuk Malija sa tradicijom rock and rolla, ali i suvremenim trendovima, a koji je i jedan od glavnih elemenata koji bendu privlači brojne fanove među slavnim glazbenicima današnjice, od kojih mnogi pokušavaju surađivati sa sinovima pustinje, kako bi naučili zapadnome uhu toliko neprirodne ritmove. Naravno, to je najbolje uspjelo Nelsu Clineu iz Wilca (jednom od najboljih gitarista na svijetu), te Kypu Maloneu i Tundeu Adebimpeu iz TV On The Radio.
Rasprodan Vintage u sedmom mjesecu značio je paklenu vrućinu koja se pokazala teško izdrživom čak i predstavnicima pustinjskog naroda na pozornici, pa kako onda ne bi i Zagrepčanima nagruvanim ispred njih. Ali nema drugog načina za uživanjem u pustinjskom bluesu Tinariwena. Vrućina pomaže u stvaranju ugođaja hipnoričkog transa koje stvaraju ovi repetativni rifovi i ludi ritmovi. U recenziji posljednjeg studijskog albuma “Emmaar” (s kojega je odsvirana jedna od posljednjih skladbi na koncertu, ujedno i možebitni vrhunac večeri, “Chaghaybou”), usporedili smo ugođaj ove glazbe sa udarom sunčanice na LSD-ju. Sada možemo odgovorno ustvrditi da je uživo, u klupskom prostoru, taj doživljaj i opipljiviji.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
