Nastavljamo putovanje kroz remasterirana reizdanja albuma Toma Waitsa iz njegovog zlatnog razdoblja provedenog na etiketi Island Records.
Tom Waits je napisao pjesmu “Frank’s Wild Years” za svoj album “Swordfishtrombones” iz 1983., priču o čovjeku koji imi nezamjetnim prosječnim životom s bezličnom ženom i njezinim slijepim psom sve dok mu u jednom trenutku ne prekipi te svoju kuću zalije benzinom i zapali te se zaputi holivudskim autoputom prema sjeveru. Bila je to jedna od onih Waitsovih kratkih recitacija čije trajanje nije dobacivalo ni do dvije minute, ali ideja o ovom liku se zavukla u njegov umjetnički um gdje ga je još dugo kopkala. Što se dalje zbivalo s Frankom?
Izbacio je Tom zatim i “Rain Dogs”, album na kojemu se Frank ne spominje izričito, ali njegov je duh možda i prisutan u pjesmama o životu na njujorškome dnu. Ako se Waits pitao kamo dalje nakon što je isporučio svoje remek-djelo i najhvaljeniji album karijere, odgovor je ležao na onom istom autoputu na kojem se njegov junak našao jureći i slušajući radio dok mu je kuća na San Fernando Roadu još uvijek gorjela.
“Franks Wild Years” će od dvominutne recitacije prerasti u priču koja je postala toliko velika da je nije bilo dovoljno ispričati u formi redovnog albuma. Frankov uspon i pad nakon prvog pojavljivanja zahtijevat će cijeli jedan mjuzikl, a Waits i njegova supruga Kathleen Brennan prvi put će se okušati i u kazališnoj produkciji predstave istoga imena. Album “Franks Wild Years” zapravo je soundtrack tog scenskog djela i nosi podnaslov “Un Operachi Romantico in Two Acts”. Ta ploča ujedno je i završni dio velebnog Waitsovog albumskog trolista sa sredine osamdesetih koji se ponegdje još i naziva “trilogijom o Franku”.
Eksperimente sa zvukom i vlastitim glasom koje je započeo i usavršio u prethodnim poglavljima Tom na “Franks Wild Years” dovodi do krajnosti i do ekscesa, pa je završna točka trilogije ujedno i njezin najmanje komercijalno pristupačan dio. Možda to nećete čuti u uvodnom singlu “Hang on St. Christopher” koji kao da nas vodi na putovanje na suvozačkom sjedalu dok Frank juri u svoj novi život u kojem će od prodavača rabljenog namještaja postati harmonikaškom zvijezdom američke estrade.
Isti taj uspon nastavlja se sugerirati i u narednoj pjesmi “Straight To The Top (Rhumba)” koja će se do kraja ploče vratiti još jednom u tzv. “Vegas” verziji u kojoj Waits kanalizira jednog od svojih heroja, Franka Sinatru, no žustrija rumba na početku albuma, jedna od rijetkih koju Tom supotpisuje sa svojim basistom Gregom Cohenom, bolja je zbog svoje životinjske energije. Slijedi je pak lagana “Blow Wind Blow” za koju je snimljen i promotivni video, a koja zvuči kao da je puštena s nekog starinskog fonografa pri zatvaranju karnevala dok publika odlazi kući. “Temptation” pak počinje stihovima o konjaku u dijamantnoj čaši, a njezin zvuk sugerira da je u to piće majstor ceremonije ubacio i dodatni sastojak koji iskrivljava um, pa ga slijedite kroz dvoranu punu dima i zrcala u kojima vam se Frank ceri poremećenim džokerovskim osmijehom dok na refrenu začudno zavija praćen kongama i saksofonom pokojnog Ralpha Carneyja.
Moja opčinjenost glazbom Toma Waitsa započela je filmom Waynea Wanga “Smoke” iz 1995. koji završava rekreacijom božićne priče Auggieja Wrena (Harvey Keitel) praćenom pjesmom “Innocent When You Dream”. U dobra prije interneta nisam imao nikakvu viziju iz kojeg vremena i prostora dolazi ta glazba, niti kakvo grlo je sposobno tu jednostavnu i neodoljivu melodiju “otpjevati” takvim pijanim lavežom dok nabijajući po klaviru oponaša zvonjavu tornja u kojemu spavaju šišmiši. Stihovi o trčanju po grobljima prema snu koji donosi nevinost gotovo su me jednako osupnuli koliko i nekonvencionalni zvuk pjesme koja odaje dojam da dolazi iz vječnosti i do dan danas smatram je jednom od najimpresivnijih komada glazbe koje sam ikad čuo, i ne samo zato što će se pokazati da mi je doslovno promijenila život.
No ni nakon ovog briljantnog komada album ne prestaje impresionirati. “I’ll Be Gone” koja započinje kukurijekanjem pijevca, a u kojoj Waitsov vokal nalazi novu razornu razinu pjevajući o tome kako će “večeras obrijati planinu” i “faraonima iščupati srca” prije nego ujutro netragom nestane, a ritam mu drže čizme koje nabijaju po bačvama prepunim nitroglicerina. Nakon toga u minimalističnom izdanju praćen tek basom Larryja Taylora (prethodno poznat kao “The Mole” iz kultnog blues benda Canned Heat), vlastoručno odsviranom gitarom i strateški raspoređenim udarcima defa, Waits donosi još jedan od vrhunaca ploče u briljantnoj “Yesterday Is Here”.
Kraj prve strane ploče donosi dvije pjesme koje vjerojatno bolje funkcioniraju u kontekstu predstave za koju su napisane, a koja je s ograničenim uspjehom kratko igrala na daskama kazališta Steppenwolf u Chicagu. “Please Wake Me Up” dopušta Waitsu da se zaigra s neobičnim zvukom melotrona i optigona te završava podužom instrumentalnom kodom, dok je “Franks Theme” kratka tema odsvirana na orguljama a koja još jednom zaziva bijeg u snove koji će odagnati suze i tugu.
Drugu stranu otvara “More Than Rain” predvođena harmonikom ovaj put odsviranom u šansonjerskoj maniri, a zatim slijedi i “Way Down in the Hole”, propovjednička himna koja će se kasnije pretvoriti u jednu od poznatijih pjesama Waitsove karijere kad postane glavnom temom televizijskog remek-djela “The Wire”, HBO-ove serije čija će svaka sezona koristiti verziju ove pjesme u izvedbi drugog izvođača kao što su, osim samog Toma naravno, primjerice The Blind Boys of Alabama ili Steve Earle.
Ako na “Straight to the Top (Vegas)” Waits izvodi svojevrsni pastiš Sinatre, na “I’ll Take New York” zvuči kao petparačka, poderana i pijana verzija ovog pjevača, neki od likova koji bi se mogli naći godinama kasnije u filmu Terryja Gilliama “Fisher King” (u kojemu i sam Waits glumi veterana u podzemnoj željeznici), netko od beskućnika koji zavijaju na mjesec još uvijek se nadajući da mogu uspijeti u velikom gradu koji ih nemilosrdno žvače. Kad pričamo o ekscesima u koje se “Franks Wild Years” upušta, ova pjesma je najbolji primjer toga.
“Telephone Call from Istanbul” je još jedna od pjesama koje bi se mogle istaknuti na albumu, no njezina najbolja vezija doći će na live ploči “Big Time” iz 1988. koja nažalost nije uključen u ovaj aktualni niz remasteriranih reizdanja. Taj album zapravo je soundtrack istoimenog koncertnog filma koji bilježi snimke s turneje što je pratila trilogiju, pa nam ostaje nada da će i taj film s pločom jednom dobiti restaurirano reizdanje koje bi se moglo vidjeti u kinima, kao što se to ovih dana dogodilo s fenomenalnim “Stop Making Sense” Talking Headsa u režiji pokojnog oskarovca Jonathana Demmeja.
“Cold Cold Ground” još jedna je akustična balada koju prati harmonika Davida Hidalga iz Los Lobosa sa specifičnim zvukom koji će u novom stoljeću donijeti i na albume Boba Dylana. Priča se završava s “Train Song” gdje junaka nalazimo slomljenog i praznih džepova i možemo samo zamisliti da tone u konačni san na hladnoći dok u samom finalu još jednom svira “Innocent When You Dream” u verziji “78” ogoljenom od ekstravagantnih vokala i klavirskog nabijanja što su nadosnimljeni na “Barroom” verziju koju smo ranije čuli.
“Franks Wild Years” sam uvijek u usporedbi s dva prethodnika smatrao albumom za prave sladokusce, duboke poznavatelje i prave obožavatelje glazbe Toma Waitsa. Prljaviji, neuredniji i nešto oštrijih rubova od ionako prljavih i oštrih “Swordfishtrombones” i “Rain Dogs”, ovaj “operachi romantico” je grumen zlata uronjen u toliko slojeva blata da ih samo strpljivo slušanje i privikavanje može oguliti. No kad zasja, kako kaže ona klapska pisma, “triput više vridi”.
(Napomena: Budući da na portalu tekstove o reizdanjima albuma pišemo kao osvrte, a ne kao recenzije, u člancima o ovih pet albuma Toma Waitsa neću dodjeljivati ocjene, ali vjerujem da će iz samih tekstova biti jasno da je ocjena koji svaki od njih zaslužuje ona maksimalna, tj. 10/10.)
(UMG Recordings, 1987./2023.)
Saznajte više:
Tom Waits: Swordfishtrombones (Remastered) – kopernikanski obrat u genijalno ludilo
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
