Prije 40 godina Tom Waits je zakopao, arsenovski rečeno, ono sve što smo znali o njemu, zaronio u vlastiti svijet bizarnih zvukova i ludih priča i prometnuo se u jednog od najvećih glazbenih vizionara kraja prošlog stoljeća.
Opus Toma Waitsa doživio je zvučno osvježena reizdanja počevši s najsvježjom fazom karijere, odnosno pločama objavljenim za etiketu ANTI- tamo krajem 2017., da bi u narednoj godini uslijedila i izdanja s početka njegovog puta, odnosno sedam albuma iz sedamdesetih izašla na etiketi Asylum. U međuvremenu neki od tih naslova ponovljeni su na dvostrukim vinilima (prvo “Alice” i “Blood Money” lani, a ove godine i prvijenac “Closing Time”), ali fanovi su s najvećim nestrpljenjem očekivali ono što je uprvo sada pred nama, a to je središnji i najcijenjeniji dio njegovog kataloga snimljen za Island Records.
Digitalne verzije pojavile su se već u prethodnom mjesecu, početkom rujna stigla su i izdanja na CD-ovima, dok se vinilno blago čeka do 22. rujna. U pitanju je slavna trilogija koju čine ploče iz sredine osamdesetih “Swordfishtrombones”, “Rain Dogs” i “Franks Wild Years”, te par albuma iz devedesetih “Bone Machine” i glazba iz predstave Roberta Wilsona “The Black Rider”. Znalcima je jasno da još uvijek nedostaje live album “Big Time” koji zaokružuje spomenutu trilogiju, kao i uglavnom instrumentalni soundtrack filma Jima Jarmuscha “Night on Earth”. U nadi da će se i ta reizdanja uskoro naći na policama dućana, bacamo pogled na početak ovog najnadahnutijeg razdoblja karijere velikog glazbenog vizionara koji je tada otvorio Pandorinu kutiju kreativnosti i ludila čiji sadržaj je zauvijek ostavio neizbrisiv trag u svijetu glazbe.
Razmišljajući o “Swordfishtrombones”, albumu koji je započeo to novo i uzbudljivo poglavlje Waitsove karijere, nemoguće se zapitati kako su ljudi dotad navikli na njegove zadimljene klavirske balade u stilu barskog jazza i bluesa morali reagirati kad su čuli prvu pjesmu na njegovoj novoj ploči, luđački marš koji govori o stvorenjima koja nastanjuju podzemni svijet koji živi ispod naših čizama. Morao je to biti nevjerojatan šok, ali Tom se našao u fazi karijere kad sa svojom bivšom nacuganom personom brbljavog šarmera više nije mogao postići mnogo toga što bi smatrao uzbudljivim. U njegovoj transformaciji ključnu je ulogu odigrala njegova supruga Kathleen Brennan koju je upoznao na snimanju filma Francisa Forda Copolle “One from the Heart” za koji je radio glazbu u formi dueta s country pjevačicom Crystal Gale.
Kathleen mu je otvorila svijet začudne glazbe Dona Van Vlieta, poznatijeg pod umjetničkim imenom Captain Beefheart, a Waits je pronašao mnogo toga zajedničkog s neobičnim ritmovima i vokalnom ekspresijom svog prirodnog srodnika. Osim Beefhearta, na “Swordfishtrobombones” jednako je presudan i utjecaj muzikologa i skladatelja Harryja Partcha poznatog po stvaranju vlastitih začudnih instrumenata i pretvaranju svakodnevnih predmeta u glazbala, a upravo su ti procesi pomogli dizajnirati jedinstveni zvuk Waitsove nove ploče s kojom se ništa nije moglo usporediti. Poslušajte poluepistolarnu “Shore Leave” koja govori o mornaru koji u sparnoj noći u Hong Kongu piše pismo svojoj ženi u Illinois i čut ćete zvukove luke u egzotičnom velegradu, ambijentalnu noćnu moru ispletenu u priči o mornarskoj svakodnevici i čežnji.
Tri instrumentala na ploči također su pokazala nepredvidive smjerove kojima je bježala Waitsova novoprobuđena mašta. “Dave the Butcher” odsvirana na Hammond B3 orguljama odavala je dojam zvučne kulise neke scene naganjanja ubojice i žrtve u kakvom filmu strave (slično će ponoviti u “Knife Chase” na albumu “Blood Money”), “Just Another Sucker on the Vine” zvučala je kao nešto što u zoru svira u glavi posljednjeg pijanca koji tetura prašnjavom cestom kući nakon što je zatvorio i posljednji after aftera, a završni “Rainbirds” jedan je od najlomljivijih glazbenih uradaka cijele mu karijere, nešto što je leptir mogao odsvirati na stalaži punoj kristala.
Svi oni koji su htjeli i dalje slušati balade kakve je Waits snimao do te točke u karijeri morali su se zadovoljiti tek rijetkim, ali slasnim porcijama koje je udijelio na ljubavnoj minijaturi “Johnsburg, Illinois” koja u trajanju ispod dvije minute ogoljava srce i dušu autora u izravnoj posveti svojoj novoj supruzi, ili pak “Soldier’s Things”, možda i najtužnijoj pjesmi albuma o ratnom veteranu koji u dvorištu prodaje uspomene iz svog života, kao i ratna odličja (“this one is for bravery and this one is for me”) u praksi koja je nažalost postala poznata i na ovim područjima u poslijeratno doba. Ovoj kategoriji donekle bi se mogla pridodati i tužaljka iz australske zabiti “Town With No Cheer” o gradu koji je ostao bez jedine birtije nakon što je željeznica odlučila da vlak tamo više neće stajati. “In the Neighborhood” je vedri marš limenog orkestra kroz tipičan kvart, što je zabilježeno i na prvom igranom spotu koji je Waits snimio u karijeri upravo za tu pjesmu.
Pravo blago ipak našlo se u hrabrim novim eksperimentima kao što su “16 Shells From a 30.6”, pjesmi čiji ritam zvuči kao da ga svira pijani patuljak nabijajući cijevima po kotlovnici dok Waits svojim zastrašujućim glasom pjeva nadrealistički tekst o vrani koju je zarobio u gitari. Naslovna je pjesma pak jednako mutna legenda savršenog glazbenog ugođaja za koji je zaslužna marima Victora Feldmana, čovjeka kojemu pripadaju velike zasluge u ostvarivanju Waitsove novopronađene glazbene vizije u studiju. I ovo je pjesma o veteranu, a zanimljivo je da su joj završni stihovi izrazito nalik onima iz “Boža zvani Pub” Đorđa Balaševića objavljene godinu dana ranije, pa dok kockarevi raniji svjedoci tvrde da su protagonista sreli kod Sombora, Waits nalazi očevice koji njegovog junaka susreću na teretnom vlaku u Birminghamu.
Pjesme poput “Gin Soaked Boy” i “Down, Down, Down” su najbliže nečemu što bi se moglo nazvati fillerom na savršenom albumu, prva je pijani barski blues kakvima će se s lakoćom vraćati, dok je druga rumba koja nagoviješta zvuke kakvima će obilovati “Franks Wild Years” četiri godine kasnije. Isto tako ne treba zaboraviti ni “Trouble’s Braids”, a pogotovo “Frank’s Wild Years” koja će se pretvoriti u cijelu priču, a zatim i predstavu (kao i prateći joj album), a u kojoj Waits razvija novu spoken word formu, različitu od one kakvu je prakticirao na albumima objavljenima za Asylum u prethodnom desetljeću.
Iako će njegov naredni album “Rain Dogs” biti s razlogom općeprihvaćen kao centralno remek djelo trliogije, Island faze i cijele Waitsove karijere, “Swordfishtrombones” je album koji je otvorio novi svijet, i utro put svom nasljedniku kao Krstitelj Kristu u pustinjama Galileje. Šokantan je to izraz novopronađene genijalnosti čovjeka koji se u tom trenutku pretvorio u klasu za sebe, nedostižnu smrtnicima.
Napomena: Budući da na portalu tekstove o reizdanjima albuma pišemo kao osvrte, a ne kao recenzije, u člancima o ovih pet albuma Toma Waitsa neću dodjeljivati ocjene, ali vjerujem da će iz samih tekstova biti jasno da je ocjena koji svaki od njih zaslužuje ona maksimalna, tj. 10/10.
(UMG Recordings, 1983./2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
