‘Toma’ – narodnjaci i Jugoslavija

‘Emocije’ je riječ koja se možda najučestalije pojavljuje u komentarima po društvenim mrežama od strane onih koji su film gledali i u nju se možda najbolje može sažeti i slogan i ocjena filma.

‘Toma’

„Dragan Bjelogrlić je upravo u postprodukciji biografskog filma o životu Tome Zdravkovića. Pa sad, je li Amira bila u dosluhu s njim ili ne, po svemu sudeći 2021. će svakako biti u znaku tog „pevača sa najtužnijim očima na svetu“, kako ga je nazvao Predrag Peca Popović…“, napisao sam kao zaključak recenzije albuma „For Him And Her“ Amire Medunjanin na samom početku godine. Nakon ovog podsjetnika ipak želim odmah na početku umanjiti taj proročanski duh jer ne bih htio da ova recenzija bude u promašenom tonu samoreklame u smislu da sam neki glazbeni Nostradamus ili Baba Vanga.

To predviđanje je samo rezultat analize dosadašnjeg redateljskog rada Dragana Bjelogrlića koji iskazuje jaki interes u određenom prosvjetljavanju i istovremenom igranju s mitovima i legendama bivšeg jugoslavenskog društva. S momentima kaotičnog ujedinjenja i elementima suživota Južnih Slavena u jednoj novoj kraljevini s početka izuzetno turbulentnog XX stoljeća pozabavio se u dvije sezone popularne televizijske serije „Senke nad Balkanom“ (uskoro će i treća), dok je raspad druge, one socijalističke Jugoslavije prikazao je kroz biografski film „Toma“. Dakako, to je jedna od razina filma koji se bavi životom Tome Zdravkovića, unikatne songwriterske pojave u sferi narodne glazbe u bivšoj državi, koji je umro na pragu svoje 53. godine u jesen 1991. kad se de facto raspala i Jugoslavija, ona ‘Od Vardara pa do Triglava’.

U Srbiji je film dosad samo u kinima pogledalo 700.000 ljudi po tamošnjim službenim brojkama, a uzavrela torrent-borba između produkcije filma i već odavno izuzetno dobro organizirane balkanske piratske mreže Južnih Slavena ide u prilog tezi da je film pogledalo još najmanje toliko ljudi diljem regije na svojim kućnim uređajima i prije nego li je film došao na kino repertoar drugih bivših republika, u ovom slučaju Hrvatsku.

„Emocije“ je riječ koja se možda najučestalije pojavljuje u komentarima po društvenim mrežama od strane onih koji su film gledali i u nju se možda najbolje može sažeti i slogan i ocjena filma. No i u tom smislu je „Toma“ film s ključem i to za publiku upravo s ovih prostora, u smislu da će vrlo teško napuniti oči suzama nekom gledatelju sa zapada koji ne poznaje agendu pozadine (ali nikad se ne zna). A ta ‘pozadina’ se na neočekivani način nekom suludom koincidencijom opet uzburkala, evo, točno trideset godina od Tominog odlaska i u krvi ugušenog koncepta bratstva i jedinstva Jugoslavije.

Pogledajmo samo ovlaš današnju društveno-političku situaciju od Vardara pa do Triglava, dakle trideset godina od nestanka ‘mrske tvorevine’. Zajedničko svim zemljama je žestoka polarizacija stanovništva u korona-krizi, kao i izuzetna ranjivost zdravstvenih sustava i galopirajuće brojke zaraženih. Ekonomska kriza koja je krenula sa zapada se prelijeva na sve balkanske zemlje koje iz krize nisu nikad ni izašle. Demografski horor je posebna priča. Prošle godine je Bosna i Hercegovina izašla s podacima da je pola stanovništva iselilo, gledano od perioda s početka 90-ih. Hrvatsku je od istine koliko je ljudi otišlo 2011. godine ‘spasila’ poplava u arhivu nakon popisivanja stanovništva, no ove 2021. izgleda da neće, a istina će biti šokantna. Pitanje demografije je prvoklasno političko pitanje, konkretno; uzalud svakom političaru mahanje nekim tablicama o uspjesima kad stanovništvo odlazi.

Politička situacija u državama nastalima raspadom Jugoslavije, unisono gledano, nikad gora. Makedonija je zbog pritiska Grčke izgubila pravo da se zove Makedonija, već se zove Sjeverna Makedonija. Crna Gora je u vjersko-etničkom raskolu, umjesto opuštajućih slika s destinacije za godišnji odmor svijetom su ljetos prošle snimke zapaljenih barikada na cestama i ‘helikopterski desant’ srpskog crkvenog poglavara okruženog specijalcima. Na srpsko-kosovskoj granici ne prestaje iskriti i sve smrdi na novi rat, a vrhunac političke šarade je samit Nesvrstanih u Beogradu na kojem je zemlja domaćin samo promatrač. Republika Srpska unutar Bosne i Hercegovine je u sve žešćem raskolu s federacijom. Hrvatska nije u stanju sanirati posljedice prošlogodišnjih katastrofalnih potresa, ali je u stanju batinati migrante po šumama i gorama dokazujući da ‘gen’ 700-godišnje sudbine Vojne krajine ne spava. U Sloveniji svako malo antrirežimski i antivakserski prosvjedi i sukobi s policijom po ulicama i trgovima. I još jedan, također znakovit, detalj je gotovo potpuni krah političkih oporbi u svim spomenutim zemljama. Od Slovenije do Makedonije dominira po jedna politička figura po više-manje apsolutističkim principima, dakako svaka unutar svog nacionalnog i tradicijskog sklopa, ali to su samo nijanse.

I onda se pojavi film o jednom pjevaču, skladatelju i tekstopiscu narodne glazbe iz bivše Jugoslavije. I to melodrama u kojoj nema nasilnih smrti, nema mafija, nema ucjena, nema mračnih tipova i agitatora iz političkih struktura i njihovih cenzora, nema golgota i epskih patnji naroda, nema gorčine i redateljskog antagonizma prema ovom ili onom sistemu… Složit ćete se i u čuđenju zapitati: Kakav je to, dovraga, srpski film? Emocije?

U izvedbi, film „Toma“ je „Bohemian Rhapsody“ za siromašne. Svom glavnom liku pružit će svako opravdanje izvan faktografije, kao što to radi i „Bohemian Rhapsody“ koji se dobrim dijelom bavi iskrivljavanjem faktografije o grupi Queen i Freddieju Mercuryju, jer, eto, ni zapad nije spreman za suočavanjem s nekim istinama o svojim glazbenim herojima iz prošlosti na velikom platnu, pa zašto onda okrivljivati Balkan što se drži iste šprance. Razlika je tu samo u količini novca za produkciju. Jest da je Bjelogrlićeva ekipa potegnula i do Chicaga kako bi tamo ispratila Zdravkovićevo američko životno poglavlje i da je solidno CGI-ijem dočarala njegov prvi dolazak u Beograd i vožnju tamošnjim ulicama sredinom XX stoljeća, ali perike, maske i garderobu u nekim sekvencama kao da je radio neki amaterski teatar iz nekog provincijskog doma kulture. Još konkretnije, ta fiksacija oko Tominog nosa jednako je umobolna kao i fiksacija oko vidljivog umjetnog zubala Remija Maleka u „Bohemian Rhapsody“, jer ne pomaže karakterizaciji, već svako malo svojom karikaturalnošću pridonosi gledateljskom ‘izlasku iz magije’, oko koje se u biografskim filmovima dramaturgija uvijek posebno muči, i upravo su ti preuveličani detalji kontraproduktivni toj dramaturgiji.

Također, možda su previše amerikanizirani prikazi onih dekadentnih „sex, drugs & rock ‘n’ roll“ trenutaka prenesenih u neku imaginarnu i romantiziranu Bjelogrlićevu jugoslavensku verziju koju bi mogli uvjetno nazvati „seks, droga i narodnjaci“, no pitanje je koliko bi u takvim sekvencama, recimo držao vodu, naturalizam kakav poznajemo iz radova crnovalnih prvaka Dušana Makavejeva, Živojina Pavlovića, Želimira Žilnika i Aleksandra Petrovića. Iz gore spomenutih balkanskih situacija, naturalizam je svuda oko nas. Narodi su siti naturalizma. Iskače im u oči i opterećuje mozak čim na portalima pogledaju naslove dnevnopolitičkih zbivanja. Trenutno smo u nekom vakuumu poput nekog predziđa kinematografije, kao što je nekad narod nakon užasa II svjetskog rata hrlio u kina na mjuzikle. Taj moment Bjelogrlić nije mogao bolje predvidjeti s plasiranjem „Tome“ ovakvog kakav jest.

‘Toma’ (Foto: promo)

I tu dolazimo do onoga: „Emocije“… To je Bjelogrlić pokrio vrhunski. Evo i zašto.

Kao redatelj on u srži raskrinkava mitsku figuru hrabrog balkanskog muškarca, da ne kažem heroja. Njegov Toma je plaho muško biće, kao što je u srži i najveći dio muške populacije Balkana, a takav prikaz je nužan kako bi se objasnio korijen njegova stvaralaštva, jer da nije tako, nitko se od spomenute populacije u Zdravkovićevim pjesmama nikad ne bi pronašao, a pronašli su se mnogi. Bjelogrlićev Toma ima ogroman emotivan problem sa ženama, što je u provincijskim patrijarhalnim situacijama gotovo pravilo, a ne izuzetak. A on potječe iz upravo jedne takve, gdje je otac (Slobodan ‘Boda’ Ninković) sve rješavao batinama, dok je odnos s majkom (Mirjana Karanović) tu definiran kao supatnički, ali vjeran ocu grubijanu zbog krutosti društvenih normi. Interes takvog dječaka prema nekom umjetničkom radu, u ovom slučaju u lokalnom kulturno-umjetničkom društvu, nešto je što ujedno znači potpuni raskid kontakta s ocem, a uloga medijatora između ta dva suprotna svijeta pada na pleća majke. Tomino zaljubljivanje u Silvanu Armenulić tako spada u sferu za njega nedohvatljive ljubavi, jer je Silvana slobodna i ekonomski neovisna žena. Za njega je ona božica i nema ‘duhovne alate’ pristupiti takvoj osobi jer osjeća da je ne može podrediti onako kako to radi njegov otac, što u konačnici i ne želi. Uz sve njihove zajedničke životne situacije, njegov odnos prema njoj ostaje platonski, jer želio bi da sve u njegovom izmaštanom ljubavnom ‘happy endu’ bude savršeno. Ali život to nije.

Geneza stvaralaštva Tome Zdravkovića leži u onome što je davno Goethe definirao u epistolarnom romanu „Patnje mladog Werthera“. Ljubav mu je tu – na dohvat ruke, ali u njegovoj senzibilnoj duši svaki početni potez biva krivo protumačen, a on onda svojom osjetljivošću dodatno uprska stvar, čak i kada napiše Silvani pjesmu svog života. Upravo taj njihov dijalog, ta scena udara u srž i tjera suze na oči. On joj de facto izjavljuje svoju najiskreniju ljubav pjesmom „Šta će mi život“, i gotovo da je s njom prosi. Ona u tom trenutku postaje njegova najzagriženija obožavateljica. On joj velikodušno izjavljuje da je to pjesma za nju i da je poklanja njoj, što ona shvaća kao trenutak u kojem on to radi da bi joj vratio u zenit karijeru koja je bez hitova na zalasku. Taj komunikacijski missmatch, kako bi rekli Englezi, točno označava početak duševnog odrona tako karakterističnog za ova podneblja. Sve potom u Tominom životu kreće u krivom smjeru, osim glazbe. Uzalud ljubavi, brakovi i uspjeh kad on nije s onom koju voli. Bjelogrlić s ulaskom te fine niti onog nikad ne izgovorenog između dvije osobe koje se očigledno privlače, plete i nit narativa ne samo narodne glazbe, već i narodne svijesti u kojoj splet okolnosti jednostavno razdvaja ljude, onu tišinu u komunikaciji koju je Andrić tako dobro primijetio. Ta tuga nad sudbinom koja je kao u grčkim tragedijama i mitologiji unaprijed određena i pojedincu nanosi štetu, ujedno je prikaz koliko balkanski živalj živi u ‘tužnom skladu’ s takvim narativima.

Da puno toga ima neizrečenog i nakupljenog čak i u naizgled sređenim vezama, Bjelogrlić prikazuje kroz lik Ljiljane (Paulina Manov) kasnije u filmu, pomalo prenaglašeno, ali svakako razumljivo. Dovoljno za još emocija i još suza gledatelja, jer sreća je čudan svat – ne stanuje ni tamo gdje joj se najviše nadamo i začas se nađemo začahureni u kavezu u kojem život proleti bez smisla. Pa tu bar ostaje glazba kao utjeha, tj. ventil za nakupljeno životno breme.

Kad Toma u filmu kaže: „To su moje pesme, narod s tim nema nikakve veze“, Bjelogrlić time također progovara na više razina. Jedna je ta da je tek u drugoj polovici XX stoljeća sazrjela situacija da postoje i neki autori u segmentu u kojem su obično ostajale pjesme, ali ne i imena njihovih tvoraca, a kao druga je da Zdravković tu neizravno progovara i kao glas tog istog naroda, jedan iz mnoštva koji dijeli istu sudbinu, time i uzajamno razumijevanje.

S likom misteriozne Romkinje, koja je lajtmotiv filma ne samo da se ukorjenjuje slika sudbine koja kroz život pomete pojedinca, jer to je prva Tomina ljubav koju udaju za drugog, već se poentira i položaj narodne glazbe na ovim prostorima. Njenu emociju nosi jedan drugi, puno muzikalniji narod, a to su Romi, čiji je položaj jednako šikaniran kao i ta ‘njihova, a naša glazba’. To je glazba periferija, kafana, mračnih ćumeza i svadbi – svega onoga što je uvijek neka vrsta odavanja porocima dominantnih etničkih skupina na ovim prostorima. Narod ne može bez poroka, ali strukture ta ‘porok’ uglavnom guše i ne daju mu značajne pozicije. Javno nepriznavanje te glazbe jedan je od naših ‘istočnih grijeha’ koliko god ona bila sveprisutna i to je nešto što se uvijek vraća poput bumeranga. Jer nije ništa drugo, već ignorantsko nepoznavanje vlastitog kulturnog dvorišta i naroda, kakvi god oni bili. Koliko god naša građanština to kao činjenicu htjela odbaciti daleko od sebe, uvijek je ona zvekne posred čela. U slučaju Hrvatske, koliko god sve to posprdno zvali ‘cajke’, riječ je o puno zamršenijem svemiru u kojem kao i na svakoj sceni ima i dobrog i lošeg, i kvalitetnog i bezveznog sadržaja. Stoga nije teško predvidjeti da će i kod nas film pasti na plodno tlo i zbog emocija u njemu (jer je i hrvatsko društvo u sebi duboko patrijarhalno, a film ogoljuje upravo te rane) i dakako zbog glazbe koja ide uz te emocije kao prst i nokat.

I za kraj, Jugoslavija. Od Tita je Bjelogrlić napravio svojevrsni filmski meme, sličan poput onih što nam svako malo iskaču po društvenim mrežema s natpisom: „Samo vas gledam“, a uglavnom se svodi na to kako su svi entiteti kao po nekom izokrenutom ključu bratstva i jedinstva uspjeli uprskali sve što su mogli uprskati. Negdje njegova slika, negdje njegova bista u kadru. Svako malo iskoči sa svojim zagonetnim osmjehom Mona Lise. Kao ikona mitskog lika koji je tim narodima dočaranima u filmu omogućio da se kreću, švrljaju, tuguju, vesele se, snalaze se kako znaju i umiju, žive i umiru u jednom začudnom periodu mira na ovim prostorima i da se taj obični narod ne mora previše baviti politikom osim da štuje vrhovnog komandanta, gdje su i neki narodni pjevači s dna društvene kace u jednom trenutku bezbrižno gradili svoj mini Hollywood i to u tržišnim uvjetima jednog socijalističkog društva.

Taj kompletan paradoks u kojem su svi glazbenici (a ne samo narodnjaci) izgubili tržište, u filmu je sažet u posljednjoj godini Zdravkovićeva života, tj. 1991. A važno je reći da su u bivšem društvo funkcionirali u tržišnim uvjetima, dakle od prodaje nosača zvuka (Jugoslavija je po statističkim podacima u prodaji nosača zvuka po glavi stanovnika bila na drugom mjestu iza Brazila. SAD su bile na trećem mjestu), koncertima i ostalim ostvarenim pravima. Kako je Tomi Zdravkoviću kopnilo zdravlje, tako se topio i prostor gdje je mogao nastupati, a bio je prvi ‘narodnjak’ koji se drznuo iz kafane ući u koncertne dvorane.

Emocije?

Dođe čovjeku da razbije i nešto više od čaše nakon odgledanog filma. A, ono, reklo bi se, ‘obična’ melodrama.

Svaka čast Bjelogrliću, napravio je prvi rokenrol film od narodnjaka, samo šteta što nije na vrijeme ubrao onu misao od Pece Popovića, da je Toma Zdravković bio „pevač sa najtužnijim očima na svetu“, a ne s najvećim nosom. Da je to uspio, bila bi desetka, jer cijeli kast na čelu s Milanom Marićem i Tamarom Dragičević u glavnim ulogama to zaslužuje.

Ocjena: 8/10

(Cobra Film Department / Filmski centar Srbije / Minacord, 2021.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X