Australski gitarski virtuoz pokazao se i nakon osam godina izbivanja s zagrebačkih pozornica (prošle godine je nastupio na festivalu gitare u Kastvu) kao blue chip dionica lokalnih koncertnih promotora.
Emmanuel je rasprodao kino dvoranu Studentskog centra, priredio publici više od dva sata besprijekorne gitarske avanture kroz stilska podneblja, očarao duetom s hrvatskim gitarskim vunderkindom Franom Živkovićem i dakako zahvalio se publici što mu je omogućila da uživa „u svoje dvije najomiljenije riječ“, kako je izjavio s poznice, „sold out“.
Dakle, ako se osvrnemo na prošlost kad je znao i zaredom puniti Lisinski, očigledno je da po pitanju dvorana u Zagrebu za njega nema zime. A kako bi i bilo uopće? Zagreb uvijek ima dovoljno publike zainteresirane za nastupe virtuoza bilo koje vrste, no Tommy Emmanuel ipak se može svrstati u posebnu kategoriju. Jest da on spada u red bravuroznih majstora fingerpickinga, ali je njegov pristup koncertima složen gotovo pedagoški; zadovoljit će one željne vratolomnih aranžmanskih gitarskih akrobacija, ali u jednakoj mjeri vodi računa u kreiranju ugođaja i za manje zahtjevne uši i one mlade koje tek treba staviti na pravi kolosijek kad je riječ o razvijanju ljubavi prema glazbi.
Koliko je to zicer za punjenje dvorana, toliko je i ples na žici na kojem uistinu mogu balansirati pravi talenti otvorena srca. U suprotnom sve bi se začas moglo pretvoriti u ciljanu rasprodaju glazbe kao vrijednosti. Ukratko, ako je to Emmanuelu i rutina, previsok je to stupanj za rutinere bilo koje vrste. A ako se sve mjeri po onome što osjećate kad izlazite iz dvorane i ako je to čista i nepatvorena ljubav prema glazbi, onda je Emmanuel umjetnik. A nije da se nešto mučio s dobivanjem koncentracije publike u dva seta od sat vremena, dapače mogao je svirati još tri takva seta, publici ne bi bilo dosta.
Iako zna tu i tamo ugostiti neke uglavnom lokalne glazbenike na pozornici tijekom nastupa (sjećam se kako je jednom davno Massimo bio prilično nespretan i nespreman u izvedbi „Fly Me To The Moon“ pravdajući se velikom tremom pred virtuozom), upravo je izbor mladog Frana Živkovića, dječaka od kojih deset-jedanaest godina, bio pun pogodak. Po izlasku Frana na pozornicu činilo se da će tehnički problemi s neispravnim gitarskim kablom pokvariti dotadašnji ugođaj. Emmanuel je tu situaciju potpuno spontano preokrenuo u trijumf. Dao je dječaku vlastiti kabel iskopčavši ga iz gitare, prčkao malo po svojoj opremi, te uspješno i sebe priključio.
Frano Živković dodatno je razgalio publiku. Kao da je izravni Emmanuelov učenik, ili bolje, stvoren iz njegova rebra, koji džesitički izokrene aranžman blues evergrina „House Of The Rising Sun“, izvede svoju autorsku skladbu koju jednostavno ne možete vezati za dječaka njegove dobi i ravnopravno s Emmanuelom u gitarskom duelu na kraju obadva seta briljira. Živković će u ponedjeljak nastupiti ispred velikog Johna Scofielda, što je također značajni moment za njega, dakle tko god dečku kreira karijeru, iznimno je pronicljivo odabrao događaje i publiku pred kojom ga predstaviti. O Franu Živkoviću ćemo sigurno puno toga čuti u budućnosti, mogla bi to biti priča slična onoj koja se onomad davno razvila oko Stefana Milenkovića.
Tommy Emmanuel koji je publiku na početku koncerta ugrijavao bluesom, a potom s urnebesno brzim bluegrassom imao je gotovo prirodnu izmjenu brzih numera s baladama ne dozvoljavajući da u niti jednom momentu popusti pažnja, a opet sve je bilo gotovo terapijski ugođeno. Emotivno najsnažniji dio koncerta bila je izvedba skladbe „Blood Brothers“, nakon koje jednostavno morao zasvirati neki dixie jer zna da mora prenuti ljudi iz dubokog razmišljanja u koje vas „Blood Brothers“ emotivnom silinom odvede.
Također je priredio i divan boogie woogie / rock hommage Chucku Berryju, nedavno umrlom velikanu rock and rolla, kao što je pored već ‘tradicionalno’ uspješne izvedbe „Somewhere Over The Rainbows“ izveo i izvrsnu adaptaciju „Michelle“ The Beatlesa. Sam koncert pratili su burni aplauzi, spontano pljeskanje u ritmu, kao što je i oproštaj od publike bio dug i obostrano topao.
Tommy Emmanuel jednostavno je zimzelena glazbena pojava koja svoju publiku vjerojatno nikad neće razočarati.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
