Legendarna američka rock grupa Kiss, koju su 1973. osnovali Paul Stanley i Gene Simmons, stiže u Zagreb po prvi put i to na svojoj oproštajnoj turneji. Povodom toga popričali smo telefonski s gitaristom Tommyjem Thayerom.
Kako gledate na „End of The Road Tour“ kao činjenicu oproštaja grupe Kiss od obožavatelja diljem svijeta?
Tommy Thayer: Sve dobre stvari se moraju jednom završiti. Gledam to na taj način. Kiss ima nevjerojatan put već skoro 50 godina, a ja sam u grupi već skoro 20 godina. Bend je još uvijek u snazi i mislim da je dobro da se prekine dok se stvari odvijaju na taj način, a ne kad sve krene prema dolje. To što radimo je fizički naporan posao, a glavni dvojac je već nakupio godina. Drukčiji smo od ostalih bendova, jer u našem slučaju treba dosta fizičke snage da bi se iznio koncert. Nije to nešto što se može raditi zauvijek. Stoga je ovo naša posljednja turneja. Krak u Južnoj Americi je prošao odlično i sviralo smo stvarno na najvećim mjestima, a sada dolazimo u Europu.
Kad već pričate o tome koliko su koncerti Kissa fizički zahtjevni, negdje sam uhvatio podatak da je kostim Genea Simmonsa najteži?
Tommy Thayer: Da, mislim da je oko 7-8 kilograma. Tu treba dodati i čizme s visokom potplatom u kojima se morate znati spretno kretati i naravno hrpa šminke na licu, čega morate biti svjesni tijekom cijelog nastupa jer ne smijte dirati lice. Meni je i dalje nakon toliko godina uvijek čudno iskustvo biti na pozornici sa svime time. Mislim, u odnosu na to kad nastupam s nekim drugim bendom, a znam i kako je biti u drugim bendovima. Nastupati kao Kiss jednostavno zahtijeva puno više energije. Reći ću samo primjer. Pred početak turneje smo imali probe, nazovimo ih ‘normalne probe’ na kojima nemate kostim i čizme, i to je bilo gotovo opuštajuće. Nakon toga smo imali probe u kostimima i čizmama. Znoj se samo slijevao s mene. Teško je to za objasniti, ali napor je bio neusporedivo veći.
Ljudi na koncertima žele čuti ono što znaju, a ne novu pjesmu. Nije to samo situacija s Kissom, već nešto što vrijedi za sve bendove koji su dugo na sceni. Uzmimo tu i Rolling Stonese… Objave i oni ponekad neku novu pjesmu, ali ljude to ne zanima.
Jeste li drukčija osoba s kostimom spram one kad ga ne nosite?
Tommy Thayer: Potpuno. Jednostavno uđete u ulogu i postanete netko drugi. Kao da imate paralelni život. Kad bolje razmislim i imam ga (smijeh).
Kako bi opisali odnos između Paula Stanleya i Genea Simmonsa?
Tommy Thayer: Njihov odnos je neka vrsta magije. Teško za opisati. Ja sam odrastao kao Kiss fan. Dolazak u bend je za mene bilo ispunjenje fantazije iz mladosti, kao kad se ostvari san. A zamišljao sam u mladosti da sam nitko drugi već solo gitarist u Kissu, što mi se i dogodilo. Uhvatim i sebe nekad u razmišljanju nakon svih ovih godina da ne znam ni sam kako se to dogodilo da sam postao član. Paul i Gene su jako zaslužni za takav osjećaj, a to je da ulažete puno napora u sve, dajete sebe da bi taj san trajao, a u biti nitko vas ne tjera na tako nešto.
Kako je izgledao taj trenutak, taj dan, kad su Gene i Paul rekli: „Ti si taj. Ti si solo gitarist Kissa.“?
Tommy Thayer: Nije bilo audicije. Ja sam jednostavno bio u opticaju kao i mnogi gitaristi u različitim bendovima. Gene i Paul su pratili što se događa na sceni i procijenili da sam ja netko tko bi mogao ući u priču. Oni su meni prvi prišli, što je bila malo čudna situacija, jer obično izbor ide kroz audicije. Meni je sve to došlo kao prirodna tranzicija. Ali itekako se sjećam prvog koncerta koji smo zajedno odsvirali. Svaki detalj mi je fotografski ostao upisan u sjećanju. Po tome znam da je sve to za mene bilo posebno, nešto što se nije moglo mjeriti s ničim prije toga u mojoj karijeri.
Kiss show uključuje puno efekata i pirotehnike. Pribojavaš li se nekad situacija u kojima nešto može zakazati?
Tommy Thayer: Vjerojatno da, ali više podsvjesno, obzirom da sam uvijek svjestan toga da moram biti oprezan. Radimo s izuzetno profesionalnom ekipom i ima dosta sigurnosnih protokola. Produkcija je pomno isplanirana i puno se vremena troši upravo na sigurnost, ne samo članova benda, već i publike. Uz sve, tu je i ogromno iskustvo. Kiss to radi već dugo vremena, duže od svih ostalih grupa, kad govorimo o pirotehnici. Mislim da smo tu sigurni, tj. maksimalno koliko se može biti.
Kiss dolazi u Zagreb po prvi put u svojoj karijeri. Puno ljudi kod nas nije imalo priliku biti dijelom Kiss-manije koja je primjerice tresla i Zapadnu Europu pored Amerike. Kakav je vama osjećaj kad nakon toliko godina dolazite, pjesnički ću se izraziti, na nepoznati teritorij?
Tommy Thayer: To je uvijek nekako drukčije, jer se pojavi neko nastojanje u krugu benda da se sve izvede bolje nego inače upravo zbog tog prvog dojma, zbog toga što znate da će na koncert doći dosta ljudi koji dotad nisu vidjeli i čuli Kiss uživo. Meni osobno je drago što ću po prvi put doći u Hrvatsku o kojoj drugi glazbenici imaju pozitivno mišljenje i dobra iskustva s koncerata. Nekako mislim da ću svirati s puno više želje i ponosa. Želja je da budemo što bolji upravo zbog svih tih ljudi koji će doći.
Mislim da definitivno niste nepoznanica ovdašnjoj publici koja je uglavnom imala priliku pohoditi vaše koncerte u Beču, u Austriji. No htio sam još pitati nešto vezano za vaš odnos prema albumima. Naime, „Monster“ je bio posljednji, 24. po redu, album grupe Kiss. Snimljen je 2012., dakle prije deset godina. Nosi li izdavanje albuma u današnje vrijeme onu magiju koja je postojala prije u predinternetsko doba?
Tommy Thayer: Ne. Danas je to drukčije. Govorimo li o albumima Kissa treba uzeti u obzir da su neki od tih albuma u opticaju već više od 40 godina. Zna se gotovo sve i sve je dostupno zahvaljujući internetu. Jednostavno, ne možete biti ljudima iznenađenje kakvo ste bili prije i kad je scena općenito izgledala potpuno drukčije. Kiss danas u velikoj mjeri pobuđuje nostalgiju mnogima koji se na neki način žele vratiti u mladost i na koncu prisjetiti se tih dana kad su im albumi bili važni i kad su ih iščekivali. Izuzetno je teško, da ne kažem nemoguće da izađete s nekakvom novom glazbom ako ste bend koji je prisutan i aktivan više od 40 godina. Dakle, kad već značite mnogima zbog svega napravljenog u prošlosti, ne možete tu ulogu lako promijeniti. To je realnost. Tu je i još jedan problem, a to je da provedete puno vremena u pisanju nove glazbe, snimanju i promociji, ali, gledano iz perspektive biznisa, nikad ne vratite uloženo u današnjem vremenu. Budimo potpuno iskreni, ljudi danas ne kupuju glazbu kako su radili nekad. Slušaju je u puno većem opsegu jer je dostupna. Na koncertima pak žele čuti ono što znaju, a ne novu pjesmu. Nije to samo situacija s Kissom, već nešto što vrijedi za sve bendove koji su dugo na sceni. Uzmimo tu i Rolling Stonese… Objave i oni ponekad neku novu pjesmu, ali ljude to ne zanima.
Kako je grupi Kiss danas u vremenu vladavine streaming servisa, kad se govori o navikama slušatelja?
Tommy Thayer: Mislim da sam to već rekao. Glazba se sluša, ali se puno manje kupuje na način kako se kupovala u prošlosti.
Može li po tome u sadašnjoj situaciji izrasti neki rock bend ili izvođač ogromne popularnosti i to popularnosti koja može trajati nekoliko desetljeća, kao što je bio slučaj s rock gigantima?
Tommy Thayer: Na žalost, mislim da ne može. Drukčije su okolnosti. Drukčiji modeli poslovanja i drukčija publika.
Kakvi su vaši osobni planovi za trenutak kad veliki rock and roll cirkus zvan Kiss napusti sve arene?
Tommy Thayer: Ha, ha, ha… Nemam previše planova u ovom trenutku koji se tiču glazbe. Kupio sam vinograde u Oregonu prije dvije godine i od tada radim na proizvodnji kvalitetnog vina. U osnovi sam čovjek koji voli pojesti kvalitetan obrok i popiti čašu dobrog vina. I to što sam nazvao proizvodnja, više je moj hobi kojem sam nekako posvećen. Nemam namjeru proizvoditi sad neke ogromne količine. Nekako me u to uvukao moj brat koji je vinar već duži niz godina, pa je dobro i to što ne krećem u sve kao apsolutni početnik. Ove godine planiramo proizvesti oko 300-400 boca pa ćemo vidjeti kako će proći.
Želite li za kraj još nešto poručiti publici koja će doći na zagrebački koncert?
Tommy Thayer: Želim da svi zajedno imamo ugodno provedenu večer.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
