Treba li probušiti bubnjić Žednom uhu?

Ni tjedan dana nije prošlo, a problema nekoliko je došlo…

Žedno uho klub

„Ideja o nečemu poput kluba Žedno uho krenula je onog trenutka kad sam postala ravnateljica Galerije Klovićevi dvori. Okrećemo se publici i želimo iskoristiti prostor podruma kako bi i naš izložbeni prostor približili onoj populaciji između 25 i 35 godina koja slabije posjećuje institucije poput ove. Jednostavno želimo da dođu i osjete prostor i da se u njemu osjećaju ugodno“, izjavila je ravnateljica Klovićevih dvora Marina Viculin 24. siječnja na odlično posjećenoj i medijski popraćenoj tiskovnoj konferenciji povodom otvaranja kluba Žedno uho u podrumu Galerije.

Činilo se prije tih nekoliko tjedana da je u strukturama ovog grada konačno puhnuo povjetarac pozitivne promjene i da se skida (nikad otvorena, ali postojana) stigmatizacija s rock and rolla i pop kulture općenito, nakon punih pola stoljeća postojanja. No dobar dio tih strukture, čiji grupni moždani sklop je zaglavio negdje u post-prosvjetiteljskoj fazi ranog 19. stoljeća, i dalje vidi i doživljava Zagreb kao neki grad po kojem se špancira po Zrinjevcu i vozi u kočijama. Paralelni je to svijet u kojem se još uvijek pleše u balskim haljinama, nose perike i frakovi, ljube ruke i uštogljeno doživljava svijet oko sebe. Nisu svjesni da je taj svijet i propao zbog istog tog uštogljenog i oholog ignoriranja svega što se događalo izvan skučenih dvorova, galerija, kočija i vrtova podčinjenih hortikulturnim vratolomijama. Nestao je u nekoliko europskih revolucija koje su se nizale jedna za drugom. Ali avaj, kulturno kočničarstvo u nas je i dalje na snazi. I dalje se ustrajava na nekoj virtualnoj podjeli na dva ili čak tri ili četiri Zagreba u kojoj je jedan Zagreb navodno rezerviran za visoku kulturu, iako je i ta šuplja kao sito, no sve je u redu jer nitko ne želi reći da je car gol.

Iako sam je prvi put u životu ugledao na presici Žednog uha, istog trenutka sam počeo jako cijeniti ravnateljicu Marinu Viculin. Kad je kazala kako želi mlade ljude u galeriji, indirektno je progovorila o toj šupljikavosti ‘domaće visoke kulture’. A to je da živimo u zemlji u kojoj se u galerije i muzeje ide jednom godišnje i to noću, da bi u tom sveopćem cirkusu neki ridikuli, koji su prvi put kročili u takvu ustanovu, pred TV kamerama oduševljeno predlagali kako bi takve manifestacije trebala biti svakog mjeseca, ne shvaćajući da je odlazak u većinu muzeje četvrtkom besplatno ili skoro pa besplatno i da se u takve ustanove obično ide danju. I na kraju krajeva i u tom segmentu se već godinama presipa iz šupljeg u prazno, jer kad se i dođe u priliku da se dogodi neki real-deal poput Picassove izložbe, od toga se mora odustati jer nema para za osiguranje skupocjenih djela.

Pun je rupa taj naš kulturni kaput, ni oni koji se time bave nemaju novaca za studijska putovanja, da onjuše svijeta i donesu taj svijet doma. Jer da imaju, onda bi znali da nema grada u Europi u kojem neka od crkvi nije prenamijenjena u klub, a da je i trenutno jedna od najznačajnijih simbioza ona moderne glazbe i muzeja u kojima potonji proživljavaju novu renesansu reanimiranja unutar kulturnog spektra značenja. U Tate Modernu je tako nedavno vladao nezapamćeni interes za koncertima Kraftwerka, a da se ne govori da je u istom prostoru nastupao i slovenski Laibach. Pa sad možete li zamisliti koncert Laibacha u Galeriji Mimara ili MSU-u? Zvuči kao znanstvena fantastika u (samo)cenzorskim mozgovima ovdašnjih kulturno-nesvjesnih pojedinaca (kojih izgleda ima i previše) za koje nikad nije ‘sazrjelo vrijeme’. Kao da je inkvizicija tu negdje iz ugla, pa se treba čuvati i takvih ‘bludnih’ misli kad je prostor kulture u pitanju. A zašto je prerano i kad je vrijeme? – pitanja su na koja obično nema odgovora. Nikad.

A čak i kad se neke stvari zarolaju, uvijek se nađe neka poluga sistema koja povlači unazad, pa čak i post-festum. Najnovija takva poluga ispao je predsjednik Vijeća Klovićevih dvora akademik Zvonko Maković. Ustvrdio tako akademik da program Žednog uha treba prekinuti i da takvoj vrsti glazbenog programa nije mjesto u Galeriji. Gdje je bio do sada, osim ako nije spavao zimski san? Vijesti o Žednom uhu su 24. siječnja prenijeli skoro svi mediji, i mainstream i ofstream. Kako mu je to promaklo, ako već očigledno ne komunicira na vrijeme unutar ustanove u kojoj je predsjednik Upravnog vijeća o jednom takvom velikom i značajnom projektu kojim se ulazi u novu godinu i o kojem bruji dobar dio grada? I u konačnici koja je njegova uloga u svemu tome? Maković za Jutarnji list lakonski zaključuje kako je lijepo što se Žedno uho već uspoređuje s Lapidarijem, ali da to nije nešto što priliči jednoj Galeriji. Pa tko to, dovraga, ne želi jedan takav pozitivan PR svojoj ustanovi? Dalje>>

Zadnje od Komentar

Idi na Vrh
X