S preksinoćnom premijerom ‘Treći svijet’ ušao je u redovnu kino-distribuciju u Hrvatskoj pa je svakako preporuka da ga ne propustite jer intrigantniji hrvatski glazbeni dokumentarac niste gledali, točno onakav kakav grupa Haustor odavno zaslužuje.
Redatelj Arsen Oremović nije ni sanjao da će se njegova filmska avantura s članovima grupe Haustor iz rekonstrukcije i evociranja jednog od najznačajnijih glazbenih poglavlja hrvatske glazbe pretvoriti u dokumentiranje recentnog okupljanja grupe u njenom angažmanu da 40 godina kasnije na tren ponovno oživi magiju „Trećeg svijeta“. Već s tom činjenicom bi se Oremovićev film ovako na početku mogao uvrstiti u uski krug najboljih dokumentarnih ostvarenja na polju glazbe, no ima podosta elemenata koji ukazuju na to da je u pitanju najkvalitetniji.
Darko Rundek i Srđan Sacher kao dva oprečna karaktera i općenito izbirljive osobe koje ne vole raditi ono što im se ne sviđa nisi bili nimalo „lak plijen“ za Oremovića u pregovorima, ali kad je most povjerenja sklopljen, redatelj je morao ući u svojevrsni „haustorovski korak“ rada koji se protegnuo na nekoliko godina iako je samo aktivno snimanje stalo u uobičajene dokumentarne gabarite od par mjeseci.
Ono što prvo upada u oči jest to da je Oremović crpio svu dostupnu arhivu kako bi priču maksimalno dočarao slikom, te priča o Haustoru i „Trećem svijetu“ postaje i dobrim dijelom priča o Zagrebu iz perioda osamdesetih godina prošlog stoljeća – poput kaleidoskopa nakrcanog slikama i uspomenama – s jedne strane naselje Trnje čije potleušice nekadašnjeg prigradskog naselja uzmiču pred stambenim progresom betonskih nebodera i zgrada, a s druge Lenucijeva potkova iz koje nikad nije istjeran aristokratski duh. Čisti krležijanski motiv o Zagrebu kao gradu krajnosti s kojima ni socijalizam nije izašao na kraj i koji je presudan i u shvaćanju Haustora.
Priča je to i o tankoj filigranskoj niti klasne podjele u društvo koje je naizgled nije imalo i izuzetno važan detalj koji objašnjava sudbine i određuje kasnija ponašanja glavnih aktera – Darka Rundeka i Srđana Sachera. Rundek je od najranijih dana gledao kako se svijet mijenja pred njegovim očima. Upravo to da je samo mijena konstantna uvjetovalo ga je kasnije kao vagabunda, tj. izgradio mu je nomadski karakter spreman da tomsojerovskom odvažnošću upija zvuke, mirise i boje gdje god se kasnije zatekao. Sacher je pak prezirao periferiju. Poput papagaja u zlatnom kavezu osjećao je sigurnost centra izgrađenog u jednom sasvim drukčijem vremenu, ali je zato maštom kompenzirao svaku pritajenu želju o odlasku na neka egzotična, time i magična mjesta.
Oremović nije upao u zamku meandriranja novog vala i uloge Haustora u njemu. „Treći svijet“ je intrinzično, a ne ekstrinzično putovanje, čime je objašnjeno daleko više od samog albuma po kojem se film zove, jer upravo i jest najvažnije bilo objasniti međuljudske spone i njihov razvoj kako bi se ispričala priča o glazbenom djelu koji je istovremeno donijelo veliku začudnost kad se pojavilo (zbog koje je u tržišnom smislu tada „Treći svijet“ doživljavan kao neuspjeh), kao što je otvorio i portal prema nekim sasvim drugim narativima u glazbi zbog čega je godinama kasnije bio nepresušni izvor proučavanja i udivljenja kao trajna, univerzalna i bezvremenska vrijednost.
Prvotni scenarij zasigurno bi bio na teškim mukama filmski dočarati upravo tu trajnu, univerzalnu i bezvremensku vrijednost „Trećeg svijeta“ da se nije dogodio neočekivani, tj. haustorovski preokret koji je upravo sve odveo u tom smjeru, dok se Oremović morao prebaciti skoro pa na novinarski zadatak, imati kameru upaljenom i prekrižiti prste u nadi da se sve po putu neće raspasti.
Naime, postojala je stara snimka iz vremena snimanja albuma s kojom su i Rundek i Sacher htjeli nešto napraviti, ali ona nije tehnički zadovoljavala. Potom su došli na ideju snimiti ono što je ove godine objavljeno pod imenom „Treći svijet (Dub 2025)“. Ponovno su se okupili Rundek, Sacher, Gul, Zexa i Capri i ušli u Sunday Studios u Svetoj Nedelji.
Prošlost je najednom postala stvarnost – Haustor je opet bio angažiran na „Trećem svijetu“, naravno ne cijelom, ali je ta davna iskra bila toliko snažna da je na njoj složena famozna nova konstrukcija zbog koje smo dobili najbolju dub stvar u Hrvatskoj ove godine, ali koju je, kao što znamo, radijski eter potpuno zapostavio ne remeteći tako svoju uobičajenu letargiju. Ovaj dio prolasku pjesme „„Treći svijet (Dub 2025)“ ispod tog radara nije u filmu, ali ju je zgodno ovdje spomenuti jer kao da je nemoguće izbjeći tu zlu medijsku kob oko tog albuma ni četiri desetljeća kasnije kad je jasno da je riječ o djelu oko kojeg se uglavnom lome koplja oko toga na kojoj top 3 poziciji se nalazi kad se sveobuhvatno sagleda kompletna diskografija u Hrvata, ali i šire.
Taj sequel moment „Trećeg svijeta“ magično nas uvodi i u onaj mitski prostor o tome kako izgledaju momenti nadahnuća između Sachera i Rundeka, ali i svu onu iskričavost i mušićavost što ih prate, posebno situaciju u kojoj Sacher dolazi uvježban i spreman na snimanje po prijašnjem dogovoru, dok Rundeka spopadnu neke nove ideje koje mora predložiti i ispipati puls kolega makar se svi razišli tog trenutka u neslaganju. Nema plastičnijeg momenta u filmu koji tako zorno iscrtava karaktere dvojice genijalaca i prirodu njihove kreativne igre. To čak otvara i prostor spekulaciji da su napravili svojevrsni takeover, iako su u naravi obojica osjetili kako je priča o „Trećem svijetu“ za njih svojevrsni work in progress i da joj se uvijek mogu vratiti jer ih žar oko nje nije nikad napustio.
Bitno je napomenuti da je Oremović s filmom pokrenuo i još neke važne procese vezane za arhivu Haustora koji u suprotnom možda nikad ne bi bili ostvareni, a tu veliku ulogu imaju Emil Tedeschi i Ivan Maloča u producentskom smislu. Ne samo da je iščeprkana ispod paučine i prašine live snimku pjesme „Mijenjam se“ s Bienala iz 1981. (koja je premijerno objavljena kao singl prošlog tjedna u obnovljenoj zvučnoj kvaliteti), već se došlo i do video materijala posljednjeg okupljanja grupe iz 1996. na festivalu Zagreb gori sa zagrebačke Šalate koji je također utkan u film.
Uz sve, zagrebačku premijeru je pratila i objava trostrukog vinilnog soundtrack albuma, pa se može zaključiti da je upravo započela jedna prava mala „Haustor renesansa“ pogonjena ovim filmom kojeg se Sarajlije nisu mogle zasititi na čak šest projekcija tijekom Sarajevo Film Festivala u kolovozu i koji je prije nekoliko dana na Dok’n’ritam filmskom festival u Beogradu osvojio nagradu publike i specijalnu nagradu žirija.
S preksinoćnom premijerom „Treći svijet“ ušao je u redovnu kino-distribuciju u Hrvatskoj pa je svakako preporuka da ga ne propustite jer intrigantniji hrvatski glazbeni dokumentarac niste gledali, točno onakav kakav grupa Haustor odavno zaslužuje. O samom soundracku će ubrzo biti više riječi u zasebnom tekstu.
Ocjena: 10/10
(Interfilm, Dan Mrak, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
