Priča o Trees Of Maine započela je prije nekoliko godina kada su frontmen Orange Stripsa Valdet Luboteni i Dino Santaleza iz Pridjeva počeli skladati i snimati sanjive lo-fi balade poput ‘Venice on the Inside’. Dino je u međuvremenu napustio bend što je upravo objavljeni album ‘False Dawns’ pretvorilo u Valdetov samostalni prvijenac na kojem je doslovno sve instrumente odsvirao i snimio potpuno sam, uz pomoć producenta Alena Zarifovića, inače člana mračne etno skupine Loell Duinn.
Prvo što ćete primijetiti u ovih 10 pjesama je Lubotenijeva želja da se okuša u nečem novom, odnosno napravi što veću distinkciju između „drveća Mainea“ i Stripsa, zbog čega su gitaristički rukopis, naslonjen na britansku (nešto manje i američku) indie scenu osamdesetih i devedesetih, dobrim dijelom zamijenili sintesajzeri i programming. Od samog sebe, dakako, ne možeš pobjeći pa i na „False Dawns“ nalazimo stvari koje su, uz minimalne preinake u aranžmanu, sasvim lako mogle završiti i u repertoaru matičnog mu benda. Riječ je prvenstveno o Smithsima inspiriranim „Chainsaw“ i „Over You“, pri čemu bas dionica ove druge utjecajima Morrisseyja i Marra pridodaje i one nekadašnjih im rivala iz New Ordera.
Sa synthovima, koji u „The End“ podsjećaju i na nekakvu ogoljenu varijantu ili demo snimku Pet Shop Boysa, povremeno je znao i pretjerati pa bi tako lijepa vokalna melodija aktualnog singla „In The City“ imala puno jači efekt praćena samo akustičnom gitarom.
S druge strane, u „Adoreom“ Smashing Pumpkinsa obojanoj „Ceiling & Bed“ klavijature su s lakoćom nadomjestile orkestracije, a već spomenuta „Venice on the Inside“ daleko je najuspješnije pomirenje dva autorova lica i njegova vjerojatno ponajbolja pjesma.
Labinski Orange Stripsi bili su jedni od glasnika male glazbene revolucije na ovim prostorima i beskompromisnim „do it yourself“ pristupom među prvima najavljivali da dolazi vrijeme u kojima diskografski ugovori, menadžeri pa čak ni glazbeni studio više neće biti potrebni da bi izvođači doprli do publike. Za sve što su napravili za scenu zauzvrat nisu dobili gotovo ništa pa su stvarno dobri albumi „Follow LP“ i „Deadlines“ privukli pozornost samo najzagriženijih domaćih indi(e)janaca koji su u tom bendu prepoznali možda i najsuvisliji hrvatski odgovor na njihove angloameričke heroje. Svi oni bit će zadovoljni i s „False Dawns“ iako se radi o materijalu na kojem se Valdet još uvijek traži, posebno u završnoj melankoliji „Heart & Skin“.
Ocjena: 7/10
(OSA Media, 2016.)