Belgijska trojka Triggerfinger u nedjelju je potvrdila silne hvalospjeve kojima ih je obasipala ovdašnja kritika i održala još jedan od ‘najboljih koncerata godine’.
S obzirom da sam propustio njihove dosadašnje zagrebačke nastupe, u Tvornicu kulture sam ušetao dosta sumnjičav. Na studijskim albumima su me, moram priznati, ostavili prilično hladnim pošto su mi prečesto zvučali kao suvisla, ali ni po čemu posebna kopija Queens of the Stone Age, Arctic Monkeysa iz dana suradnje s Joshom Hommeom ili, u slabijim trenucima, Jesseja Hughesa i njegovih Eagles of Death Metal. Isti taj materijal, međutim, uživo izvode s toliko siline i energije da su me razuvjerili već nakon dvije-tri odsvirane pjesme.
No, krenimo od početka. Drugu večer Reflektor festivala otvorio je „najglasniji bend iz New Yorka“, furiozni noise shoegazeri A Place To Bury Strangers, i nagovijestio da je pred nama koncertna večer za pamćenje. Baš poput Triggerfingera, riječ je o trojci koja se na pozornici pretvara u bitno drugačiji i neusporedivo bolji bend i s lakoćom „popravlja“ skladbe koje se u studiju previše naslanjaju na titane buke Jesus & Mary Chain ili My Bloody Valentine.
U Tvornici su nam zato priredili pravi napad na sva osjetila, zastrašujuće moćnim zidom distorzije i feedbacka, tribalnim ritmovima koje je odvaljivala bubnjarka Lia Simone Braswell i light showom za koji se povremeno čini da mu je cilj izazvati epileptični napad kod publike. A Place To Bury Strangers spadaju među grupe koje ispisuju nove stranice povijesti psihodeličnog rocka odbacujući nekadašnje utjecaje bluesa, funka i indieja u korist ekstremnijih ogranaka gitarističke glazbe, pri čemu iz sveg tog kaosa na trenutke ipak proviruje melodija ili neki uhu ugodniji riffovi.
Poslije takvog audiovizualnog masakra niti jednom bendu ne bi bilo lako izaći na stage, no Triggerfinger su već uvodnom, s dva basa i bez gitare odsviranom „Upstairs Box“ jasno pokazali tko su zvijezde večeri. Gitarist i pjevač Ruben Block ulogu frontmena i nabrijavanje okupljenih ponovno je prepuštao basistu Paulu Van Bruystegemu i Mariju Goosensu čiji je set bubnjeva izguran u prednji dio bine, a izuzetnom sviračkom kemijom i uigranošću uspješno su „zaobilazili“ svoje suvremenike i vraćali se na samo izvorište inspiracije, sve do Led Zeppelina ili, u funkoidnijim trenucima, grupe Free. Treba napomenuti i kako je Triggerfinger uzbudljivo i gledati, a ne samo slušati – Block svoje masne, hard rock riffove i sola izvodi penjajući se po razglasu, dok se Goosens tijekom svirke i vrhunski zafrkava, što je zabavnim učinilo čak i „drum solo“, jednu od najiritantnijih pojava u rock’n’rollu.
Osamdesetak minuta dugi nastup je, po ocjeni nižepotpisanog, kulminirao pred sam kraj kada su izveli svoju možda i najbolju pjesmu, naslovnu stvar s aktualne ploče „Colossus“, laganicu „Afterglow“ pretvorili u sporotinjajući, emotivni blues te Rihanninu „Man Down“ maestralno spojili s „Kashmirom“ Zeppelina.
Triggerfinger su još jednom demonstrirali ne samo vlastitu snagu, nego i činjenicu da sve više uzbudljivih i originalnih bendova dolazi iz zemalja dosad slabo zastupljenih u „obiteljskom stablu rock’n’rolla“. Jedini kakav-takav nedostatak čitave priče u konačnici je bila samo solidna popunjenost Tvornice, iako su sjajna interakcija benda i publike te oduševljenje koje je pratilo svaki otpjevani stih i to učinili gotovo neprimjetnim.