Pred dva uzastopna koncerta Queens Of The Stone Age na zagrebačkoj Šalati, razgovarali smo s gitaristom i bubnjarom ovog američkog benda.
Mogu reći da smo kolega Vedran Metelko i ja imali tu čast razgovarati s Troyem Van Leeuwenom i Jonom Theodoreom u prostoriji za probe pred zagrebačke koncerte na zagrebačkoj Šalati. Izuzetno ljubazni ljudi iz njihovog menadžmenta prvo su uveli nas, a dok smo čekali naše sugovornike imali smo sasvim dovoljno vremena za pogledati gitare i opremu na kojoj se Queens Of The Stone Age zagrijavaju pred nastupa, tj. one s kojima i nastupaju, dakako bez diranja, jer kako to obično biva s Murphyjevim zakonima, ne bi bila baš ugodna situacija da glazbenici pri ulasku u prostoriju vide da im netko prčka po instrumentima.
Kad su ušli znao bih odmah po stisku ruke pri upoznavanju tko je od njih dvojice bubnjar i bez toga da kojim slučajem ne znam kako izgledaju – oliti, ne uzvratite ili solidnim stiskom Jonu, taj visoki mišićavac bi vam lako mogao slomiti neku koščicu šake pri rukovanju.
Vidimo da ljudi koji izazivaju probleme to rade i dalje, a glazbu radimo na način kako bi ona bila svojevrsno utočište za nas. U tom utočištu pronalazimo smisao, ljepotu, harmoniju, radost…
„Dobra majica”, komentirao je Jon potom obzirom da sam namjerno (a kako drugačije?) za tu priliku obukao svoju, valjda dvadeset godina, staru “Rated R” majicu.
„Hvala, jako dobar bend, jeste li ga slušali možda?” – ispalio sam potom, Jon se odmah nasmijao. Led je bio probijen i više se nije imalo što čekati unutar dogovorenih 15 minuta.
„Alive in the Catacombs“ donio je jednu novu dimenziju i atmosferu Queens Of The Stone Age. Što možete reći o tom neobičnom iskustvu ulaska u pariške katakombe?
Troy Van Leeuwen: Bilo je to pomalo bizarno iskustvo. Nikad ne znaš što ćeš napraviti dok ne uđeš u tu prostoriju tamo i ne vidiš što se događa, ako se to uopće može nazvati prostorijom. Bio je prilično interesantan eksperiment i morali smo se adaptirati na to okruženje, u smislu da se i glazba uklopi. A mislim da sam otkrio i neke klaustrofobične momente nakon dužeg bivanja u katakombama, što je vjerojatno normalno.
Koliko dugo je trajalo snimanje i izvedba?
Troy Van Leeuwen: Mislim da je sve skupa trajalo oko 14 sati.
Jon Theodore: Bio je to jedan jako dugačak dan dolje.
Kako ste se osjećali? Strah? Poštovanje? Ili koktel tih osjećaja?
Troy Van Leeuwen: Da, od svega pomalo. Trudiš se imati neku vrstu poštovanja prema… mrtvima i nekako se uklopiti i pokušati napraviti okruženje koje će koliko-toliko biti dobro za nas i za našu glazbu, a dobrim dijelom i o tome kako će na sve to gledati naša publika.
Koliko je Josh Homme dugo bio, da tako kažem, opsjednut tom idejom?
Jon Theodore: Mislim da smo o tome pričali čitavu jednu vječnost. Svaki put kad bi došlu u Francusku bi počeo priču o tome i kako bi trebali kontaktirati francusku vladu ili gradske vlasti da nam dozvole tako nešto. Nije bilo nimalo lako, no nekako smo našli administrativni „prolaz“ kroz koji se možemo provući da bi sišli u pariške katakombe. Mislim da je za to zaslužna duga i dobra povijest između benda, Francuske i francuske publike; svirali smo u svakom francuskom gradu u kojem se moglo svirati, nikad tamo nismo imali problema i općenito volimo uvijek doći u Francusku jer je to tako lijepa zemlja. No mislim da nam je na ruku možda išla i jedna nesretna okolnost zbog koje su nam izašli u susret, a tiče se Eagles Of Death Metal i masakra u Bataclanu. Ne mogu reći da je to stopostotni razlog, ali nakon puno godina poznanstava mislim da je i s francuske strane bilo ljudi koji su htjeli da mi ostvarimo našu zamisao i zasigurno se tiče određenog rakursa poštovanja prema žrtvama. Mislim da je ovo bila prva i posljednja mogućnost da tako nešto učinimo.
Kako ste birali pjesme, jer očito je da niste išli prema nekom best of presjeku?
Troy Van Leeuwen: Ideja je bila unijeti pjesme koje na neki način odgovaraju ambijentu. Mi smo rock and roll bend i takav nam je svaki show. Ovog puta smo imali priliku promatrati mjesto i upijati ga na neki način i vidjeti koje pjesme bi tu najbolje prenijele atmosferu. Brzo nam je postalo jasno koje pjesme trebamo odsvirati, a koje ne. Uz to, sve je bilo potpuno akustično, ako se ne računaju baterije za rasvjetu. Nekako se set otvorio sam od sebe za nas. Također, nismo mogli gubiti vrijeme, posebno zbog Joshovog stanja u tom trenutku jer je bio prilično bolestan, a morali smo razmišljati i o tome koje pjesme su podatne za gudačku pratnju.
Razmišljate li u smjeru da „Alive in the Catacombs“ otvara prostor neuobičajenim akustičnim nastupima primjerice u starim kazalištima ili nekim drevnim i neobičnim prostorima gdje bi publika mogla osjetiti i čuti tu drugu, komornu stranu Queens Of The Stone Age?
Jon Theodore: Definitivno, jer smo već skoro trideset godina električni rock and roll bend, tako da ako se bilo gdje ukaže prilika za nešto potpuno drukčije, mislim da ćemo rado uskočiti u to, posebno što smo i mi stariji, porodice često idu s nama, tako da u nekoj točki ćemo i mi razmišljati o promjenama jer smo ipak u poziciji da smo mi sami arhitekti naše budućnosti. Mislim, mi ćemo uvijek svirati stare pjesme jer je bend na njima izgrađen, ali svaka šansa koja će nam u budućnosti omogućavati evoluiranje će zasigurno biti i iskorištena. Kako razmišljamo sada, tako smo i prije razmišljali o turnejama na kojima ćemo biti opušteniji u smislu da sve nosi vokal i neka decentna pratnja, tako da mislim da smo sad nekako na putu da tako nešto i učinimo u nekoj skorašnjoj budućnosti.
Nekakva moja osobna impresija je da se „Alive in the Catacombs“ na određeni način referira na današnji globalni trenutak pun neizvjesnosti i određene doze straha, u smislu da su brojna previranja na površini, a da su Queens Of The Stone Age otišli ispod njene površine u neku meditativnu formu u tišini među duhovima prošlosti, tj. ljudskim ostacima iste.
Jon Theodore: Mi nismo imuni na tragedije i licemjerje koji nas okružuju. Vidimo da ljudi koji izazivaju probleme to rade i dalje, a glazbu radimo na način kako bi ona bila svojevrsno utočište za nas. U tom utočištu pronalazimo smisao, ljepotu, harmoniju, radost… Naravno da nije pametno držati glavu u pijesku, ne žmirimo na probleme, ali naša glazba i naši koncerti služe tome da se ljudi na trenutak mogu opustiti i zaboraviti na probleme, čisto kako bi napravili određenu pauzu u nečem što im pruža zadovoljstvo jer svi naši problemi su stalno oko nas i njima se htjeli ne htjeli svi vraćamo.
Troy Van Leeuwen: Mi smo se u katakombama na neki način vratili sebi kad smo se aklimatizirali. Dolje nema signala, tj. nikakvog oblika distrakcije vanjskog svijeta i to nas je zbližilo na neki već pomalo zaboravljeni način. Imali smo veći fokus jedni na druge. Možda to jest zastrašujući ambijent, ali je i mjesto mira. Kad se jednom opustite, jače osjetite koliko ste s nekim povezani. Kaos smo ostavili iznad sebe, na površini. Poseban je to osjećaj. Vjerojatno nam se zbog toga i izoštrio fokus jer „Alive in the Catacombs“ je bilo nešto što smo morali, na koncu, napravili iz prvog pokušaja. Zbog puno ograničenja nije bilo mogućnosti da se oslonimo na ponavljanje. Što se tiče vanjskog svijeta, mislim da je lako navući se na histeriju svijeta i onog što se događa, ali mi smo nekako svjesni da je stvaranje glazbe na neki način stvaranje svojevrsnog duševnog okoliša. Trudiš se taj okoliš učiniti ljepšim, ugodnijim… U kreativnom činu. Možda je u toj kreativnosti odgovor, s njom se borimo za bolji svijet. „Alive in the Catacombs“ je naš mali doprinos tome jer vjerujem da je zabilježena i određena doza meditativnosti koju smo unijeli u sve.
Josh je nedavno kazao kako je prevelika vremenska razlika između albuma „Villains“ i „In Times New Roman“, je li to naznaka da obožavatelji neće morati čekati šest godina na novi studijski album?
Troy Van Leeuwen: Mi uvijek radimo novu glazbu, to je dobra stvar s ovim bendom. Mislim da nikad nismo kratki s idejama, ali to je proces koji traje, no u ovom trenutku smo fokusirani na „Alive in the Catacombs“ u smislu da nam je taj materijal otvorio neke nove horizonte. Mi obično volimo stvari zadržati blizu srca, volimo ih proživjeti neko vrijeme. To nije ni „da“ ni „ne“ odgovor na to hoće li uskoro biti nove glazbe od nas, jer nikad ne znate kad, s koje strane i kojim intenzitetom će doći nova inspiracija.
Kakav je obično vaš kreativni proces unutar benda?
Troy Van Leeuwen: Definitivno promišljamo dugo. Ne brzamo. Kroz godine se pokazalo da je to karakteristika našeg rada. Zato je, ponavljam, „Alive in the Catacombs“ došao za nas u pravom trenutku nakon „In Times New Roman“ koja je izrazito brutalna i iskrena ploča. Za nas je to prava rock and roll ploča, teška na puno načina. Možda će nekom zvučati čudno, no „Alive in the Catacombs“ je nama možda još teži materijal, ali na jedan sasvim drugi način. Nama to nije, kako se obično doživljavaju akustični setovi, nešto što je u domeni lakše kategorije.
Jon Theodore: Ja bih rekao da naš proces rada pokriva jednako i sporo i dugo promišljanje, ali i momente kad nova pjesma samo iskoči od nikud i onda je ulovimo. To je posljedica toga što smo zajedno jako dugo i što se dobro poznajemo. Stoga svi osjetimo kad smo na pravom putu u kreativnom procesu. Neke stvari se moraju dugo iskopavati sloj po sloj, nekad je pjesma već tu i kao da samo čeka biti snimljena.
Troy Van Leeuwen: Dogodi se da smo puni ideja i kad ih krenemo doslovce istovarivati iz sebe svašta se počne događati, uz to smo i skloni improvizacijama tako da je često i naš kreativni proces enigma i nama samima u smislu da ne znamo kud će nas odvesti.
U Zagrebu ste ovog puta tri-četiri dana, jeste li imali vremena za upoznavanje s gradom?
Jon Theodore: O da. Još jučer smo išli na večeru i šetali kad je odjednom došla oluja niotkud (ponedjeljak, op.a.), ali pored toga smo obišli katedralu koja je u obnovi, bili smo razgledati i groblje na brdu iznad grada (Mirogoj, op.a.). Sviđa mi se što je jezgra grada sačuvala taj neki duh starih vremena. Svi su općenito bili jako susretljivi u komunikaciji, uputili bi nas u pravom smjeru kad bi se nekome obratili i čini mi se da svi govore engleski što nam je svakako olakšalo cijeli ugođaj. Uz sve imate i odličnu hranu.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
