Jedna od ekskluziva ovogodišnjeg, petog po redu Festivala eksperimentalnog zvuka Gibanja bio je koncert kvarteta Truth ≠ Tribe satkan od uistinu dugo očekivanog novog materijala, tj. skladbi s nadolazećeg drugog albuma.
Prostor Udruge Kontejner bio je ispunjen kad su Mak Murtić, Nenad Sinkauz, Jurica Rukljić i Nenad Kovačić izašli na pozornicu. Prije njih u pravom duhu eksperimentiranja s frekvencijama predstavio se austrijsko-slovenski ženski duo The Answer is No u sastavu Maja Osojnik i Ursula Winterauer koje su u svom zvučnom performansu koristile glasove, elektroniku i električni bas.
Osojnik i Winterauer su već poznate gošće Gibanja, a ovog puta su bile u posljednjem europskom trendu eksperimentalnog istraživanja zvuka, jer i u tom glazbenom segmentu dakako postoje trendovi. Naime, recentni istraživački fokus je na bas frekvencijama kod mnogih umjetnika iz te domene koji istražuju bas okruženje – od zvučne ugode do nelagode.
Tako nekako je bio koncipiran i nastup The Answer is No u Kontejneru. Osojnik i Winterauer su započele s ritmičkom igrom riječi „no“ da bi preko frekvencija zvona i zvonjave otvorile elektroničko eksperimentalno poglavlje nastupa, a za kraj, rekao bih, basom krenule u domenu rike koju proizvode buldožeri. Naravno da nisam izdržao tih posljednjih petnaest minuta putovanja do krešenda koji je već u startu zvučao kao krešendo, pa je moj osobni odgovor na prekomjernu izloženost droniranju bas-buldožera bio „ne“, ili me bas-buldožer izgurao u dvorište, više nisam siguran.
Taj zvučni performans je dakako u mom slučaju jednako urodio plodom kao i kod onih koji su do kraja ostali unutra slušati i gledali The Answer is No. Publika je Osojnik i Winterauer na kraju nagradila gromoglasnim oduševljenjem i aplauzom, kao što su i mene uspješno navele da pronađem svoj unutrašnji „ne“ i gledam izvana hoće li se počet trusiti žbuka i pasti poneki crijep s dvorišne strane.
My cup of tea ipak je bio Truth ≠ Tribe. Naime, nisam jedini na ovom portalu koji je bio oduševljen smjerom u kojem je krenuo taj bend kad je na mjesto gitariste došao Nenad Sinkauz umjesto Luke Čapete. Da se razumijemo, izuzetno volim i jednog i drugog zbog njihove osebujnosti. U Čapetinom stilu pronalazim „Hendrixovo divljaštvo“, tj. mnoštvo neočekivanih impro obrata, džezersko stanje uma, ali s teškom rokerskom rukom uz sklonost prema psihodeliji koja odgovara i etno motivima, pa mislim da je Čapeta s pjevačicom Dunjom Bahtijarević pronašao pravu mjeru u duu Dunjaluk.
S druge strane Sinkauzov stil mi nekako miriše na New York i kao da je on neki astralni brat s Marcom Ribotom. I jednostavno volim tu dimenziju koju unosi u Truth ≠ Tribe, a kad i sastav preuzme neke etno elemente u zvuku, Sikauz mu daje rafinman urbanog undergrounda. U tom smislu dugo sam čekao u kojem smjeru će krenuti Truth ≠ Tribe kad je unutar redova Nenad kao jedan od autora. To dakako nije moglo ići brzo obzirom da su sva četiri imena etablirani glazbenici, svaki jak u svom segmentu i dobrano autorski i svirački angažiran, što bi se reklo, na sve strane.
Je li se isplatilo čekati? Odgovor je dakako „Da!”
Truth ≠ Tribe ukopali su se u neparne ritmove, još bolje istaknuli svoj osebujni stil u smislu da su zvučno prepoznatljiviji, što je posebno važno za sastav instrumentalnog karaktera, kao i to da su zvučno još efektnije definirali paralele i meridijane s kojih odašilju poruku. Mislim, teško je i prije bilo doživjeti Truth ≠ Tribe kao nebalkanski bend zbog Murtićeve sklonosti paralelnog sviranja sopila s tenor saksofonom, ali sad je to još jače istaknuto s metrikom tempa novih skladbi.
Tubist Jurica Rukljić otpočetka puno pridonosi originalnosti zvuka Truth ≠ Tribe, no rekao bih da je sada otišao u svemirske dimenzije u kombiniranju zvuka svog instrumenta s elektroničkim efektima, tako da često akcente ritma drže Sinkauz i Kovačić što pojačava tribal plesni karakter svirke, dok Rukljić kao da traži frekvenciju crne rupe koja upravo proždire zvijezdu.
Povrh svega, osmišljena je izvrsna konceptualna nadgradnja.
„Mi smo kao jugoslavenski bend svojim novim skladbama dali imena bivših republika“, u startu je to objasnio Mak Murtić nakon čega je krenula „Makedonija“, potom i „Srbija“. Murtić je zamolio publiku unaprijed da oprosti moguće greške obzirom na prvo izvođenje uživo kompleksnih, ali fluidnih brojeva, no ja grešku nisam čuo, a vjerojatno i nitko od ostalih prisutnih u prostoru Kontejnera.
Ukratko, „Makedonija“ je oduševila, „Srbija“ razvalila (u glazbenim smislu, dakako, ako ovo slučajno čita netko iz DP-a) da bi nas grupa potom podsjetila na skladbe s albuma „Distances“ koji je malo decentnije te 2019. bio jazz balkanske migrantske rute, no i ove 2025. dovoljno je bio zapaljiv prije nego li su Truth ≠ Tribe zvukovno krenuli iscrtavati toponime zapadnih republika.
Izuzetan koncert koji je i avangardno i eksperimentalno okupio Jugoslaviju u svoj njenoj postjugoslovenskoj agoniji i donio ritam od kojeg je svima proključala krv. Što je istina, a što pleme, nek’ nam kaže vrijeme, ali ono što je izgledno i predvidljivo jest da će Truth ≠ Tribe uskoro objaviti album o kojem će itekako biti riječi.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
