Kod svih koncerata odgledanih u klubu Močvara u vrijeme pandemijskih mjera, koncert instrumentalnog kvarteta Truth ≠ Tribe definitivno je prvi koji je u potpunosti ispao iz okvira – na sreću.
Saksofonist, skladatelj i dirigent Mak Murtić me u par navrata znao ispraviti kad god sam uz bend Truth ≠ Tribe stavio epitet ‘njegov’, inzistirajući tako da je ravnopravnost na prvom mjestu u sastavu u kojem su pored njega bubnjar i udaraljkaš Nenad Kovačić, tubist Jurica Rukljić, te gitarist Nenad Sinkauz koji je prošle godine zamijenio Luku Čapetu. A sinoć sam opet, kao i nakon svakog koncerta kvarteta Truth ≠ Tribe i sam to zaključio.
U stvari, nakon sinoć bih mogao ‘hladno’ taj epitet dati i Rukljiću čije improvizacije na teškom instrumentu tromog i dubokog zvuka su bile toliko magično poletne, te furiozno izvedene da sam se u jednom trenutku pribojao da bi čovjek tu pred nama mogao dobiti i moždani udar. Znate kako se već basistima u sastavima lijepe epiteti da oni imaju najviše vremena ‘zvjerati’ oko sebe jer se, kao, nešto ne muče pretjerano, no kad donje lage u sastavu ne drži bas gitara ili kontrabas, već tuba, to je, vjerujte apsolutni pakao za tog svirača.
Biti dio ritam sekcije u moderno navrnutom power etno jazz sastavu u kojem je groove glavna okosnica i pokretačka snaga, znači ne prestajati puhati u tubu. A Rukljićev posao je upravo to. I čovjek ga radi s nevjerojatnim guštom. Sinoć je poetski kazano ispuhao dušu na pozornici Močvare.
No briljirala su i ostala trojica. Već spomenuti Murtić je (opet) istovremeno puhao u dva instrumenta, za Sinkauza se ne zna je li bolji kad atmosferično oboji eter svojom gitarom ili kad ga ‘spopadne napad’ rejkanja pa se pretvori u drugog udaraljkaša na sceni, zajedno s Kovačićem čiji je doživljaj ritma gotovo besprijekoran.
Kod svih koncerata odgledanih u klubu Močvara u vrijeme pandemijskih mjera, koncert Truth ≠ Tribe definitivno je prvi koji je u potpunosti ispao iz okvira – na sreću. Naime, dosadašnji izvođači su prilagođavali svoje nastupe, nazovimo ih ‘komornim’ uvjetima, često sporijeg tempa, akustičnog ugođaja i trajanja ne više od četrdesetak minuta iz obzira prema publici koja sve to mora pratiti sjedeći i s maskama na licu.
Truth ≠ Tribe su to smetnuli s uma. Oni su došli svirati i izguštati se do maksimuma, jer dugo nisu imali priliku za to. Jest da su odsvirali samo šest skladbi, ali su sve bile otvorene za energične improvizacije koje su u skladu s ritmom kuhale i kuhale atmosferu. Ukratko, stolice su nas ubile. Bio je to koncert ritma. Koncert za gibanje i za istjerati plesom paučinu tjeskobe iz utrobe. Ali bili smo pristojni. Držali smo se mjera. ‘Zakovani’ za stolce i u nadi da bi do nekog skorašnjeg popuštanja mjera trebalo doći. Jer eto, ima koncerata koji se tako mogu odgledati i doživjeti, ali koncert Truth ≠ Tribe, zatvoren s recentnom skladbom „LA 1992“ u znak predstavljanja kompilacije „Zagreb Calling“, sinoć nije bio jedan od tih.
Bio je to pravi podsjetnik na suspenziju ritma i pokreta koji trpimo već drugu godinu za redom. A uz sve, nikako da zatopli pa da koncerti na otvorenom pruže bar neko olakšanje. Ne sjećam se da sam ikad obukao zimski kaput i otišao na koncert krajem svibnja, a sinoć jesam.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
