Pjevač KUD Idijota izgubio je bitku s teškom bolešću. Ali njegov život i njegov rock and roll pamtit ćemo kao niz velikih i malih pobjeda. I bit ćemo mu vječno zahvalni na usmjeravanju, odgoju i zajebanciji.
-U Pauku nije bilo niti sto ljudi.
-Koliko? Sto?! Čekaj malo, nazvat ću te…
(poslije pet minuta)
-Sad sam zvao organizatora, bilo je prodano točno 325 karata!
-Nemoguće!
-Pa jebem ti, ‘oćeš da ti pošaljem napismeno i službeno?
-Ma dobro, ne treba. Koliko god ih je bilo, malo ih je bilo…
-Tebi je možda malo, mi smo sretni što se netko uopće i pojavio.
Tako je otprilike izgledao razgovor mladog, bahatog i nadobudnog gorepotpisanog novinara i Branka Črnca – Tuste, prije desetak godina, nakon zagrebačke promocije albuma „Remek-djelo“ KUD Idijota. Naravno da nije bilo bitno koliko je ljudi bilo u Pauku; bitnije je bilo da je svih 325 svim silama vikalo „jebem ti rat“ i „fuck the system“, izrugivalo se svima koji nose satove Darwill, prijetili neuništivoj gluposti, iz inata slavili bandieru rossu, odbijalo raditi za dolare i opraštalo se od Marije i njezinih čistih lancuna.
Navedeni razgovor postao je dio jednog od rijetkih tekstova o KUD Idijotima objavljenih u mainstream medijima, koji ih nikad nisu doživjeli, iako su Tusta, Sale, Dr. Fric i Ptica uvijek imali puno toga za reći. No, zato nema portala koji jučer nije objavio copy/paste vijest o Tustinoj preranoj smrti; tipična medijska „rasprodaja bola“ donijet će hrpu klikova i stotine „r.i.p. komentara“, no nekako nije primijećeno da se između biografskih podataka spomenulo Tustino izrazito antifašističko djelovanje u zadnjih 30 godina, njegov urođeni pacifizam, borbu protiv svih novovjekih zala u ovom i onom sistemu, jasne stihove protiv nepravde, korupcije i nasilja… Ne, čini se da je važna samo smrt, medijima omiljena keyword u naslovu. No, smetnuli su s uma da su, nakon svega otpjevanog i rečenog, ljudi poput Tuste besmrtni. Smrt je samo jedna postaja na putu ovog pankera čije će naslijeđe biti podjednako utjecajno i bitno i za sto godina.
Tusti sam zadnji put ruku stisnuo 2005. na koncertu Marilyna Mansona u Puli. Nije ušao u Arenu, jednom originalnom i iskrenom pankeru nije bio nimalo privlačan pomno dizajnirani shock-rocker. Gorki okus zaostao od našeg razgovora o koncertu u Pauku nije bio razlog da mi dobro raspoložen Tusta ne ispriča poneku anedgotu iz svoje pankerske karijere, poput one kako nakon povratka s koncerata nije imao vremena otići kući prije posla, pa je početak svoje smjene u Uljaniku dočekao spavajući u grmlju pred ulazom u brodogradilište.
Zadnji put sam Idijote pogledao 2009. na INmusicu, točno 15 godina nakon našeg prvog susreta u Kulušiću te 20 godina otkad sam ugledao grafit „KUD Idijoti“ na zidu pored legendarnog šibenskog kluba MZ i nabavio kazetu „Bolivia R’N’R“. Osjećaj je svih tih godina ostao nepromijenjen; Idijoti predvođeni Tustom za mikrofonom društveno su i politički osvještavali, širili bunt koliko i optimizam, dizali raspoloženje, nasmijavali, nosili riffovima i zaraznim refrenima, predstavljali pokret otpora u vremenima kada otpora nije bilo ili je bio lažan. I na svojim koncertima budili onaj toliko sladak i nerealan osjećaj da se tu i sada podriva država.
Kod Idijota nikad ništa nije bilo lažno. Ni kod Tuste. Bolest ga je pobijedila. No, tamo gore nisu ni svjesni što ih čeka; čim se prilagodi, čim prođe „aha-trenutak“, čim navuče kožnjak, počet će ispravljati nepravde. „Naprijed do pobjede!!! Ne jebem nikakve tumore, rakove i sl. Pozdrav+samo pobjeda, hej, hej, hej!!! Ljubim vas! Tusta“, zadnje je što je prije dva mjeseca napisao na fejsu.
Zbogom, stara pizdo! Pobjeda će biti naša, ne brini. Vidimo se.