U ponedjeljak, 30. rujna u Kinu Studentskog Centra pred mnogobrojnom publikom održana je svečana zagrebačka premijera dugometražnog biografskog dokumentarca ‘Tusta’.
Valjda kako je bilo čudno i samom redatelju Andreju Korovljevu što stoji na velikoj pozornici Studentskog centra prije projekcije filma i započinje obraćanje onom rečenicom: “Da mi je netko prije 20 godina pričao…” dok je svoje studentske dane provodio u menzi i na koncertima, tako je nekako i meni bilo čudno sinoć u ponedjeljak 30. rujna uoči i na svečanoj premijeri biografskog filma “Tusta”, o pokojnom Branku Črncu Tusti, frontmenu pulskih KUD Idijota. A došlo nas je puno. Puno lica koje znam još od koncerata iz devedesetih. Generacija, ali i oni nešto mlađi.
Ispunili smo dvorište SC-a kao i nekad u tim devedesetima – po nekom nepisanom kodu, bez da nam je trebala neka velika reklama da nas uputi gdje doći. Skoro pa poluilegalno. Kao i u ono vrijeme kad nije ni bilo pametno stavljati previše plakata KUD Idijota po gradu da ne navuku i neke ‘nabrijane sirovine’ koji bi se obračunavale s tada svježe izmišljenim ‘Jugonostalgičarima’. Možda sam samo ja sinoć imao taj blast to the past dojam, kad smo se tako okupljali na većini rock koncerata, jer baš za te devedesete je bilo karakteristično što je rijetko kad bilo graje pred nastupe – sve dobro izdresirana omladina od uzbuna i racija. Vrijeme kad sam naučio da mogu van izaći bez bilo čega, ali nikad bez osobne iskaznice, jer legitimiranje u večernjim satima se nije moglo izbjeći ako ste imali nešto dužu ili previše kratku kosu i crni motoristički kožnjak.
A možda je i moj osobni dojam od sinoć da projekcija filma “Tusta” nije bila klasična projekcija u smislu projekcije kao takve, kad se okupi ekipa na premijeri jer joj je do filma. Ovo mi se doimalo drukčije. Kao da smo došli odati počast Tusti i Idijotima za svi hrabrost u devedesetima. Tom ludom bendu koji je konstantno bio sušta suprotnost svemu – valjda kao i jugoslavenski socijalizam u kojem su nastali u njegovom posljednjem desetljeću. Bili su punk rock bend predvođeni apsolutnim hipijem. Zahvaljujući njemu njihovi koncerti nisu nikad imali onu nadrkanu pankersku “srušimo sve” karakteristiku. Upravo suprotnu. Sve je ionako već bilo porušeno od strane ‘normalnih’. KUD Idijoti su pjevali o normali prije te ‘normale’. Punk rock bend sa ‘starim hipijem’ na čelu koji se, eto, drzno nečeg i sjećati. Sjećati nekog vremena i života prije resetiranja grupno-etničkih službenih sjećanja. A bilo je i gitarskih sola, jer ni Sale Veruda nije bio običan punk rock gitarist, kao što su tih ratnih godina pankersko i metalsko pleme zauvijek međusobno zakopali svoje ratne sjekire. KUD Idijoti su jednako privlačili i jedne i druge.
Znali smo i onda da je Tusta cool lik koji je možda prvi u praksi na sceni instalirao onaj stav ‘ništa mi neće ovaj dan pokvarit’ koji su kasnije opjevali splitski TBF, u biti… da mu ništa neće ovaj život pokvarit. Film je samo to još više dokazao, još više produbio spoznaju, izvukao detalje zbog kojih srce boli što takav čovjek više nije među nama. Udivljenje prema Tusti kao najvećem malom čovjeku među svim malim ljudima. Gigantu jednakosti. Iskrenom antielitisti kojem je jednako bilo važno biti sindikalista u pulskom brodogradilištu Uljanik, koliko i biti na pozornici, ali i u normalnom kontaktu s publikom nakon što siđe s nje. U vrijeme kad je na Balkanu zveckalo oružje i sve zvonilo na rat, Tusta je išao u Novi Sad kako bi se vjenčao… jer neće njemu ništa život pokvarit.
Nije on bio jedini kojem je rat izmijenio dotadašnji život, ali je bio jedan od rijetkih koji je pokazivao koliko mu to smeta – u ime svih nas stasalih devedeset i neke.
Sve je to nekako uspio u filmu uhvatiti redatelj Korovljev. Iako mi nije namjera pisati recenziju, jer je ona na ovom portalu već objavljena, nit filma je prokleto dobro pronosila ugođaj puno šire slike naše nedavne prošlosti kroz mrak dvorane SC-a. U biti možda “Tusta” sasvim slučajno jedan od najboljih filmskih prikaza tih naših ‘mitskih’ devedesetih, jer su Tusta i KUD Idijoti bili gola suprotnost tadašnjim službenim stanjima uma i zaumlja. Kakav užas od desetljeća smo preživjeli i proživjeli.
Andrej Korovljev je morao zakvačiti i regiju kad se već laćao tog benda, jer je to bio jedini bend za vrijeme rata kojeg je publika iz svih bivših republika držala zajedničkim. Kakav šamar svim nacionalističkim politikama. I to je redatelj napravio dobro. Svuda ista slika u kojoj šačica inteligencije živi za one dane i večeri kad će provesti zajedničko vrijeme s nekim normalnim tko dolazi s druge strane neprijateljskih linija, a Tusta je, eto, bio savršeno dobar ‘izdajnik’. United rakija, united pivo. Propao je istok i zapad, propao sjever i jug… Tu savršenu filmsku liniju de facto o našem nekadašnjem svijetu koja je mudro ispričana kroz biografiju jednog osebujnog buntovnika, Korovljev je jedino nepotrebno uzdrmao jednom i to samo na početku filma s jednom nebuloznom opservacijom Damira Urbana koja prijeti gledatelju „Tuste“ zagorčati ugođaj. Na sreću, samo tad. A opet, možda je to sinoć bila čudna večer, kad je teško padalo išta krivo izrečeno o Tusti, tom našem hipi-pankeru koji nas je napustio prerano i čija vrijednost će samo sve više rasti s protokom vremena.
Film će se nastaviti prikazivati u zagrebačkom Kinu Studentskog centra do 6. listopada, a do kraja godine zakazane su projekcije diljem Hrvatske i regije. Uistinu ga ne bi trebalo propustiti. To je priča o devedesetima i jednom bendu i njegovom frontmenu koji su zajedno branili (svoj) zdrav razum. Čak i ako ste bili premladi za doživjeti devedesete, pogledajte “Tustu”, čisto da onjušite u što vas neki žele vratiti.
Saznajte više: ‘Tusta’ – kako je panker branio razum
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
