Rock može hraniti tvrdoglave luzere, ali nikad nije mogao hraniti tvrdoglave neznalice.
Imam osjećaj da je sve počelo 2018. s predstavom „Fury Revolution Revival Tour“ koja je bila pseudo-dokumentarno putovanje na kraj 1960ih i početak 1970ih o izmišljenom rock bendu Fury koji susreće klupsku scenu CBGB-ija i Max’s Kansas Cityija. Predstava se izvodila na engleskom jeziku, okupljen je i bend za potrebe predstave, glavnu ulogu igrao je njen redatelj Miran Kurspahić, a službena najava glasila je: „Za revoluciju, čini se, dovoljna je jedna osoba koja će ustati i reći: ‘Jebite se!’ A istovremeno u svakoj revoluciji postoji rupa, i zove se – ljudi.“
U studenom iste godine Miran Kurspahić prekida izvođenje svoje predstavu „Potop“, istupa i kritizira politiku Teatra &TD zbog smjene ravnateljice Nataše Rajković da bi potom i predstava „Fury Revolution Revival Tour“ bila skinuta s repertoara te kuće, pa je u siječnju 2016. bila izvedena u Tvornici kulture.
Nedugo potom pojavljuje se bend TV Eye u kojem zamjećujem da je Miran Kurspahić frontmen i cijela stvar s vremenom dobiva neki sasvim novi twist. Dojam o Kurspahićevoj poziciji, ili bolje kazano novoj ulozi, od tog prvog puta, pa do danas nije se promijenio, nažalost, a taj je da je nekim čudom ostao u ulozi iz „Fury Revolution Revival Tour“. Naime, svaki glumac mora ući u ulogu – svladati je i postati drugi karakter, iz kojeg naravno izlazi po završetku predstave ili snimanja. Međutim, ovdje se dogodila situacija da je mladi redatelj/glumac nastavio igrati rolu protopunk frontmena, a potom na brojnim eventima i rock zvijezdu s daleko više odjevnog glamura, iako to u međuvremenu nije postao. No Zagreb, takav kakav jest, obzirom da u njemu baš ne postoji neka potreba za javnim isticanjem, brzo je uočio uvijek dotjeranog Kurspahića.
Jedno vrijeme sam mislio da je TV Eye ustvari samo povod dugotrajnijem performansu njegovog najisturenijeg člana, obzirom na redateljske i glumačke vještine istog – nešto u stilu onog slogana: „Za revoluciju, čini se, dovoljna je jedna osoba koja će ustati i reći: ‘Jebite se!’ A istovremeno u svakoj revoluciji postoji rupa, i zove se – ljudi.“ Dakle, da Kurspahić fura taj „jedna revolucija – jedan čovjek“ film i kako će se temeljem svog iskustva glamuroznog statiranja po eventima narugati „rupi“ (nije isključeno da je uistinu tako, jer nikad se ne zna s redateljima).
Na koncu i cijela strategija oko benda TV Eye nije se odvijala u nekom uobičajenom bendovskom scenariju, već potpuno suprotno – kroz javnu pojavnost frontmena. No i to se moglo gledati kroz prizmu nove strategije za novo vrijeme, jer u praksi više PR-a odradi fotka na društvenoj mreži nego deset koncerata, posebno jer je TV Eye unutar boutique rock žanra s izričajem na engleskom jeziku, konkretno; na mikro rock sceni za čije aktere je uspjeh kad se proda 50 ulaznica na koncertu.
Uz sve i druga su vremena, iako Kurspahićev imidž mišićave pojave nimalo ne korespondira s rock narativom sadašnjice, tj. potpuno je anakron i više je u sferi parodije.
No sve navedeno nije nikakav problem ako je zadovoljen onaj glavni kriterij, a to je glazba. Kvalitetan frontmen može imati imidž kakav god želi dokle god uistinu posjeduje pjevački kvalitet i sposobnost transmisije emocija na publiku i to ponajviše glazbom, jer mu je glazba osnovni alat, tj. bar bi trebala biti. Miran Kurspahić pak kao da je svladao sve ono inače nebitno u rocku, ali nije ono najvažnije. Nije naučio pjevati. I tu stvar staje za bilo kakvu ozbiljnu analizu.
Dakle, potpuno je nebitno što se on u vizualno-scenskom smislu pozicionirao negdje između Anthonyja Kiedisa i Glenna Danziga (iako je više inspiriran Iggyjem Popom) kad stoji iza albuma koji u sebi posjeduje nevjerojatne pjevačke greške. I te greške su prošle na album, a da nitko iz benda nije reagirao i poslao frontmena u kabinu da izvoli otpjevati bar donekle u tonalitetu ako se već u postprodukciji nije išlo na peglanje falševa. Nije reagirao nitko ni od personela u studiju, nitko u masteringu, nitko ni u diskografskoj kući. Pa ako je u pitanju performans „kako je sve otišlo dovraga i više nitko ništa ne sluša“, onda je taj performans uspio. No u glazbenom smislu album „Explode“ je potpuni ćorak, osim ako mu nije bila namjera nastaviti „slavnu falš tradiciju“ Florence Foster Jenkins ili Džimija Barke iz Pavlovićevog crnotalasnog klasika „Kad budem mrtav i beo“.
Naime, umjetnički gledano tu je situacija izuzetno čista. TV Eye nije sastav sklon eksperimentima i glazbenom provociranju sadašnjosti, niti razmišlja na način kako razmišljaju današnji bendovi. To je odavno omeđen glazbeni pastiche u potpunosti uronjen u savršeno jasne narative vremena kad je Iggy Pop bio mlad. I poput svakog pastiche benda TV Eye imaju samo jednu zadaću, a to je biti što više unutar epohe u kojoj su odlučili biti i tu dakako postoje pravila kojih se treba držati.
Nije pogrdno biti pastiche bend ili izvođač. To su nekad bili riječki The Spoons, sisački The Bambi Molesters, danas LHD, to je na svjetskoj razini bio Jake Bugg sa svojim prvijencem. To su samo neki primjeri i to oni koji su svoje uloge savršeno jasno shvatili i potom glazbeno iskrojili. TV Eye su na tom zadatku pali. I razlog tome je Miran Kurspahić, odnosno njegovo, nazovimo ga, pjevanje.
Album još i počne solidno s „Friend Zone“ i „Someone To Keep“, ako se uzme u obzir taj eksplozivni gard na prvu loptu, ali kako minutaža ide dalje postaje jasno da nabijački stav ne prestaje čime sve ulazi u monotoniju.
Odavno su poznata pravila takvih upper body rock albuma, tj. okvirni 2:1 ili 3:1 omjeri u korist pjesama bržeg tempa spram balada, s naglaskom na to da balada mora biti i da je najbolje da prva dolazi na trećoj poziciji. Rock frontmen se stvara na baladi. Točka. To više nije ni nepisano pravilo, već pisano pravilo.
TV Eye nemaju baladu do samoga kraja albuma. Time su potpuno uništili dinamiku i dobili album koji „ne diše“. Udaraju svi glazbenici jako, jer im pjevač uglavnom viče cijelo vrijeme, a to su boljke koje bendovi obično rješavaju u demo fazi. Naime, ako su svi muzičari prisiljeni stalno „udarati iz sve snage“, onda je bjelodano da tu uopće ne postoji pjevačka linija, a za to nije bitna snaga vokala, već sluh. Sluh je potreban i u hardcore bendu, samo da se razumijemo.
Zašto ovaj zamarajući album nema balada postaje jasno na kraju na jedinoj baladi, šest minuta dugačkoj „Old Man’s Song“ u kojoj Kurspahić vokalno uspijeva biti lošiji i od spomenutog filmskog Džimija Barke kojeg je 1967. utjelovio nezaboravni Dragan Nikolić.
Prva i krucijalna tehnička greška koju je izveo jest sam početak pjevanja u pjesmi – kao da je izgubio dah u prvoj sekundi i potom se nastavio mumlavo iskobeljavati iz toga. Balada bez tona iz pjevačevih usta? Mislim, takve situacije se brišu po defaultu, ako taj studio i personel tog istog studija drže do sebe. Nitko tu ne može potegnuti neki veto da je u pitanju pjevačka ekspresija.
Nadalje, ostatak pjesme nažalost je primjer kako se ne radi i kako se ne smije raditi, pa se stvarno treba postavit pitanje je li Kurspahić ikad sjeo i poslušao Iggyja Popa kako spada u vokalnom smislu – tu ekspresiju koju on nemoćno pokušava kopirati. U istoj pjesmi i gitarski solo pati od nemoći ekspresije dok „šlagvort“ cjelokupne muke predstavlja Kurspahićevo finale kad se vokalno poglasni u toj tonskoj falš eskapadi.
Dalje od toga nema potrebe ići. Performans je došao do svog kraja. Daleko talentiraniji glazbenici se bore za svoje mjesto pod Suncem, dok su TV Eye i Miran Kurspahić uspjeli diletantizam dovesti do mainstream prostora pod egidom ozbiljne rock priče, iako nemaju niti jednu pjesmu koja se „primila“. A u trenutnoj konstelaciji je neće ni imati bez ozbiljnog stručnog vođenja pjevačkih satova pjevača. Za to više nema vremena. O tome se trebalo razmišljati ranije. Ne postoje popravni ispiti za ovakve situacije, kao što neće pomoći ni tvrdoglavost. Rock može hraniti tvrdoglave luzere, ali nikad nije mogao hraniti tvrdoglave neznalice.
Potrebno je puno više za revoluciju (da se vratim na egidu predstave „Fury Revolution Revival Tour“) od „Jebite se“ pojedinca. Naime, to kaže svaki pijanac na fajruntu birca, pa se ne dogodi ništa.
Ocjena: 1/10
(Croatia Records, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
