‘Kick It Out’ je i prije izlaska izazvao medijske pozornosti zahvaljujući svom frontmenu Miranu Kurspahiću, čije brojne ‘profesije’ i područja interesa (prvenstveno gluma) povremeno završe i na teritoriju zanimljivom i mainstream (da ne kažem žutim) medijima.
Garažni rock pokazao se i dokazao kao rijetko žilava, skoro pa neuništiva beštija koja više od pola stoljeća ne samo da odbija umrijeti, već svako malo proživljava revival. Posljednji takav bilježimo na prijelazu stoljeća, kada je garažna meka bila Skandinavija, a bendovi poput Hellacoptersa i posebno The Hivesa dobacili daleko izvan okvira rodne im Švedske. I Hrvati su po tom pitanju itekako držali korak sa svijetom pošto smo devedesetih, posebno nakon komercijalnih proboja Majki i Kojota, srodnih sastava imali na bacanje.
Treba naglasiti kako fascinacija bazičnim i neuljepšanim, no ulično direktnim i punkerski energičnim rock’n’rollom na ovim prostorima seže još od druge polovice osamdesetih, kada su se usporedo s događanjima u dijelu američkog undergrounda pojavili i The Spoons, Messerschmitt, Pokvarena Mašta, Kaotične duše i drugi sljedbenici evanđelja po Iggyju i Robu Tyneru. Čak i kultnom kompilacijom „Bombardiranje New Yorka“ dominirao je garažni zvuk koji se nije mogao čuti jedino kod Satana Panonskog i zagrebačkog Skola, a da je Zdena Franjić tih godina predstavljao svojevrsnog gurua takvim bendovima potvrđuje i to što su za Slušaj najglasnije objavljivali i Ameri The Humpers i Morlocks.
Ovaj kratki povijesni pregled nisam uvrstio iz nostalgičnih pobuda, ni kako bih eventualno educirao manje upućene, već zato što radove spomenutih u prethodnim odlomcima prepoznajemo, u određenoj mjeri i ponovno otkrivamo, na prvijencu zagrebačke petorke TV Eye. Njihov debitantski album, da me krivo ne shvatite, ni u kom slučaju ne daje naslutiti kako se garaža vraća u prve redove hrvatskog rocka; riječ je, dapače, o žanru koji danas teško da može biti dalje od ukusa i interesa šire publike, ali bi mogao i trebao zainteresirati sve kojima se sviđa ono što sviraju, primjerice, Erotic Biljan & His Heretics ili Detroit Groove Gang.
„Kick It Out“ je i prije izlaska izazvao više medijske pozornosti nego bilo što iz radionice Heretika i Groove Ganga, i to zahvaljujući svom frontmenu Miranu Kurspahiću, čije brojne ‘profesije’ i područja interesa (prvenstveno gluma) povremeno završe i na teritoriju zanimljivom i mainstream (da ne kažem žutim) medijima. Protiv toga stvarno nemam ništa jer je ovih jedanaest pjesama zaslužilo da ih se čuje, usprkos mjestimičnim nedostacima.
Album poput šamarčine nasred face otvaraju naslovna stvar i „Don’t Let It Go“ koje zvuče kao The Stooges iz dana kada je gitaru svirao James Williamson, dok „Dark Angel“ i „Tonight“ nisu daleko od samostalnih izdanja Iggyja Popa, barem onih žešćih poput „American Caesar“. Za „Breaking Bricks“ i „Monster“ bi vam netko bez problema mogao podvaliti da su snimljene prije dvadesetak godina u Švedskoj, a „Treat Me Right“ sedamdesetih u New Yorku od strane Sonnyja Vincenta i njegovih Testorsa.
Od formule donekle odstupaju u power popu „Keep on Smiling“ koji u priču uvlači još jedan utjecajan, mada ne toliko razvikani sastav Flamin’ Groovies na koje nalikuju i u „Die In Vain“.
Najveća mana garažnog rocka je što većina pjesama nalikuje jedna drugoj zbog čega lako mogu djelovati prilično klišeizirano, čak i monotono. Tu zamku TV Eye su na „Kick It Out“ češće uspjeli izbjeći nego upasti u nju, ponajviše zahvaljujući uvjerljivom gitarističkom tandemu Saša Mitrović/Saša Strakoš i činjenici da je iza rafalne paljbe riffova i pumpanja ritam-sekcije u većini slučajeva ipak moguće naći neku, povremeno i dosta pamtljivu melodiju.
Ocjena: 7/10
(Mast Produkcija, 2023.)