Two Gallants u Močvari – Steady Rollin’ na savskoj obali

Močvara je klub koji je programski najnapetije krenuo u novu koncertnu sezonu, a krunski dokaz tome je sinoćnji nastup Two Gallants.

Two Gallants u Močvari (Foto: izidor Tačković)

Nakon što su Jack i Meg te Dan i Patrick početkom dvijetisućitih pokazali koliko dobro uz dovoljno talenta i vizije mogu zvučati blues rock dvojci koje čine bubnjar i gitarist, mnogi su odlučili pokušati priključiti se tom trendu, ali rijetkima je uspjelo u mjeri koju su postigli Two Gallants, momci iz okolice San Francisca koji zajedno muziciraju od rane mladosti.

Dečki su u veljači ove godine objavili svoj peti album, “We Are Undone”, prvi dugosvirajući uradak na kojemu su uspjeli postići razinu izvrsnosti koju su predstavili na nedovoljno zapaženom “The Scenery of Farewell” iz 2007., jednom od najboljih EP-ja prošlog desetljeća, pa je posebno dobro zvučala vijest da će Adam i Tyson po prvi put posjetiti Zagreb upravo na turneji na kojoj promoviraju taj album. Oko Save je zahladilo i spustila se ona proverbijalna gusta magla, no u Močvari se do izlaska galantnog dua na pozornicu okupio pristojan broj ljudi, mnogi od kojih su u prvim redovima došli itekako pripremljeni, naoružani dobrim poznavanjem repertoara i tekstova benda.

Koncert je otvoren manje eksplozivno, sa “Despite What You’ve Been Told” sa bezimenog albuma iz 2007., no odmah nakon toga usljedila je prava poslastica, naslovna blues poskočica sa zadnjeg albuma. Sljedeći vrhunac svakako je bila raspjevana “Steady Rollin'” sa “What the Toll Tells” iz 2006., do koje su već pokazali šaroliku raskoš pravaca zvuka u koji zadiru, da bi zatim u središnjem djelu koncerta Adam ostavio gitaru i sjeo za klavijature na kojima je izveo bolno sporu “Fly Low Carrion Crow” i tešku i mračnu “Invitation to the Funeral”. Gitari se vratio na “Some Trouble”, još jednoj stvari sa blues oštricom nalik onoj Black Keysa. Službeni dio koncerta okončan je možda prerano sa “Halycon Days”, a jedina je (gotovo neoprostiva) zamjerka ovome koncertu što je sa set liste iz nekog razloga izbačena predivna himna “Seems Like Home To Me” koja je inače stalnim djelom koncertnog korpusa benda.

Please the Trees u Močvari (Foto: Izidor Tačković)

Nakon kratke okrijepe, momci su se vratili na pozornicu i udarili u “Setting The Woods on Fire” Hanka Williamsa iz 1952. godine. Nastavili su u country štihu i sa “Las Cruces Jail”, centralnim djelom bisa, da bi se na samom kraju spustili i među publiku i uz pomoć posjetitelja potpuno akustično izveli lijepu “Broken Eyes”, ispozdravljali se i otišli.

Svakako pohvaliti treba i predgrupu iz Češke, dvojac Please the Trees koji je nastupio u istoj kombinaciji gitare i bubnja ugodno iznenadivši okupljene raznolikošću zvuka i čvrstoćom nastupa. Iako su najave nagovještale da zvukom slijede Arcade Fire i Grizzly Bear, momci su zagrebli u sve od zdrave garaže do folk bluesa. Gitarist ogrnut u pončo poput Eastwoodova čovjeka bez imena iz dolarske trilogije i bubnjar u havajskoj košulji ugurani u desni kut pozornice među prekrivenom opremom Gallantsa odavali su dojam ad hoc izvedbe, što je njihovom nastupu dalo dodatnu injekciju šarma. U svakom slučaju, Please The Trees su bend koji valja proučiti.

Ukratko, nemojte se začuditi ako se ovaj koncert nađe na popisu najboljih koncerata godine na portalu Ravno Do Dna. Bilo je doista toliko dobro.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh