Dok je Massimo ‘regularno palio’ parove u velikoj dvorani Doma sportova na svom najvećem samostalnom zagrebačkom nastupu u karijeri, naša novinarska odluka bila je pročešljati one koncerte koji su imali više predznak ‘rock’, a malo ili nimalo ‘Valentinovo’. Dakle Partibrejkersi u Tvornici i UK Subsi u Vintage Industrial Baru.
Valentinovo koje pada na petak logično je bio najpropulzivniji dan za koncertni izlazak u metropoli ovog mjeseca. Slavili ili ne slavili taj uvozni praznik zaljubljenih, na ruku je išla i u ona ‘proročka’ misao anonimne bake, iz kratkog isječka koji se prometnuo u forvardušu početkom ovog tjedna, koja je na novinarsko pitanje: „Šta je 14. Februara“ mrtvo hladno izjavila „8. mart.“ Bila je u pravu bar po pitanju temperature koja je prerano počela nagovještati proljeće.
Dok je Massimo ‘regularno palio’ parove u velikoj dvorani Doma sportova na svom najvećem samostalnom zagrebačkom nastupu u karijeri, naša novinarska odluka bila je pročešljati one koncerte koji su imali više predznak ‘rock’, a malo ili nimalo ‘Valentinovo’. Dakle Partibrejkersi u Tvornici i UK Subsi u Vintage Industrial Baru.
Partibrekersi nakon 25 godina drmanja pozornicama polako, ali sigurno ulaze u uzlazni period popularnosti. Dok se svega prije dvije godine činilo kako se ispuhuje interes za njima, stvari su se počele (bar što se tiče Zagreba) popravljati od proslave 25. rođendana u Tvornici koja je bila upriličena 8. prosinca 2012., preko prošloljetnog nastupa na Šalati u sklopu Tuborg Open Faira pa do jučerašnjeg ponovnog gostovanja u Tvornici kad je grupa već u startu prodala 200 ulaznica više od rođendanske večeri.
Možda nije u pitanju slaganje većeg broja njih oko toga kako novi studijski materijal (opet) zvuči dobro, koliko u tome da zbog kriznih i neodlučnih nam vremena cijeli koncertni opus Partibrejkersa opet zvuči svježe i drčno, a da se ne govori o tome koliko i proročki obzirom na protok vremena. Kao da je taj Canetov osobni bunt i poza ‘sam protiv svih sistema’ duboko ušao u kontekts stvari koje nas okružuju. Sinoćnji koncert bio je možda i prvi u Zagrebu (ili je bolje reći: u ovom dijelu regije) u kojem Zoran Kostić Cane nije između pjesama gotovo ništa komentirao, već je sve radio upravo kroz pjesme zajedno s izvrsno uigranim bendom iza sebe, a sve to je imalo snažni efekt na publiku, dakako pozitivan.
Bilo je tako od samog početka i pjesme „Ako si…“, prve s prvog albuma, pa do zbornog delirijuma kojeg je na bisu izazvala akustična „Najbolje se putuje“. No nekako ključni trenutak uslijedio je s „Put za jug“ i potom s „1000 godina“. U „1000 godina“ Cane je morrisonovski u srednjem dijelu uputio jasnu poruku kroz nekoliko ‘ne želim’ slogana od kojih je jedan bio ‘ne želim da živim ovde gde mi se stalno uzima, a ništa ne daje’. Iz tih riječi je jasno odjekivalo prokletstvo za svakog tko se miri sa sudbinom hudom. Možda je Valentinovo bilo povod, ali široki spektar generacija među kojima su bili i oni stariji koji svoje crne kožnjake oblače u ‘specijalnim prilikama’ su dobili ono po što su došli te večeri u Tvornicu.
Treba dakako spomenuti i predgrupu Odron (koja je i nakon koncerta svirala i u Malom pogonu) u kojoj glavnu riječ na gitarama vode Zoran Čalić (ex Majke) i Vlatko Čavar Brada i Psihomodo Popa. Riječ je o pomalo neobičnom cover bendu, jer nije toliko fokusiran na obrađivačku formu koliko na srž koja je ukopana u davnašnji album „Exile On Main Street“ Stonesa. Jednostavno se osjeti da su u pitanju ‘njuške’ koje žele svirati dobar rock and roll, a ne dupelizački se ulagivati publici izvođenjem izlizanih hitova. Odron je iz tog razloga više fokusiran na ‘B-strane’.
Iz krcate Tvornice preselili smo se u krcati Vintage Industrial Bar u kojem su bučili legendarni dugoživući UK Subsi, kojima bi, ako ništa drugo mogao biti uročen onaj kameni Porin (kao prošle godine Johnu Lydonu), ako ne i počasno hrvatsko državljanstvo, jer je riječ o jednom među prvim stranim bendovima koji je početkom ratnih 90-ih imao muda doći i nastupiti u Jabuci u trenutku kada je ova država (kao i ostatak ex-Yu) bila prekrižena kao koncertna destinacija. A nakon toga su UK Subsi dolazili svako malo. Pa ako to nije za naklon po pitanju glazbenog djelovanja smislen ljudima koji se brinu za glazbeno nam čudoređe, onda se ne zna što jest, ali tu je već u pitanju naša ‘klasična’ snobovska sljepoća u kojoj je potpuno nevažno primjećivanje pravih aktera spram zajedničkog uslikavanja s poznatim licima.
Uglavnom na Subse smo došli u drugoj polovini nastupa, a za ulazak u koncertni prostor Vintagea bio je potreban priličan napor. Nastup TV Smitha (lidera The Advertsa), kao i domaćeg Eksodusa bio je nažalost propušten. Ozračje se moglo okarakterizirati kao povratak zlatnog doba punka, irokezice na svakom koraku, a iako je vremešni Charlie Harper teško dolazio do zraka, nije se dao. Bio je s razlogom centralna figura, među mlađom ekipom, svega što se događalo na pozornici. Bis isjeckan pauzama bio je znak za njegovo prikupljanje energije u backstageu, no ‘pukotina’ na pozornici nije bilo.
Valentinovo ili Antivalentinovo…? Potpuno je nebitno. Bila je to žestokim rokerskim iskrama nabijena koncertna večer u Zagrebu. I to nešto govori.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
