McCoy Tyner, koji je 2011. posjetio i našu zemlju i tada otvorio 7. Zagreb Jazz Festival, umro je u 82. godini.
Tyner je rođen u Philadelphiji 1938. kao najstarije od troje djece. Majka ga je potaknula na studij klavira. Klavir je počeo studirati u dobi od 13 godina, a u roku od dvije godine glazba je postala središnja točka njegova života. Kada je imao 17 godina, prešao je na islam preko Ahmedija muslimanske zajednice i promijenio ime u Sulieman Saud. Njegovi susjedi u Philadelphiji bili su glazbenici Richie Powell i Bud Powell.
Godine 1960. godine Tyner se pridružio Jazztetu koji su vodili Benny Golson i Art Farmer. Šest mjeseci kasnije pridružio se kvartetu Johna Coltranea u kojem su bili Jimmy Garrison i Elvin Jones. S bendom je surađivao tijekom produženog sessiona u Jazz Gallery, zamijenivši Stevea Kuhna (Coltrane je Tynera neko vrijeme poznavao u Philadelphiji i izveo jednu od njegovih skladbi “The Believer”, već 1958.). Svirao je u Coltraneovomm “My Favorite Things” za Atlantic. Grupa je gotovo non-stop bila na turneji između 1961. i 1965. godine, snimajući albume “Live! at the Village Vanguard”, “Ballads”, “Live at Birdland”, “Crescent”, “A Love Supreme” i “The John Coltrane Quartet Plays for Impulse!”.
Dok je bio u Coltraneovoj grupi, snimao je albume kao vođa u klavirskom triju. Također se pojavio kao pijanist na mnogim albumima Blue Notea iz 1960-ih, iako su ga često potpisivali kao “itd.” kako bi se poštovao njegov ugovor s Impulseom!.
Njegova suradnja s Coltraneom završila je 1965. godine. Coltraneova je glazba postajala sve atonalnija i slobodnija; također je povećao svoj kvartet udaraljkama koji su prijetile da će se utopiti instrumente Tynera i Jonesa. “Nisam vidio da dajem doprinos toj glazbi … Sve što sam čuo bilo je mnogo buke. Nisam imao bilo koji osjećaj za glazbu, a kad nemam osjećaja, ne sviram”, objasnio je svoj odlazak Tyner u knjizi Lewisa Portera “John Coltrane: His Life and Music”.
Tyner je 1966. godine uvježbao novi trio i započeo karijeru kao vođa benda.
Nakon što je napustio Coltraneovu skupinu, Tyner je stvorio seriju post-bop albuma koje je Blue Note objavio od 1967. do 1970. Među njima su bili “The Real McCoy” (1967), “Tender Moments” (1967), “Time for Tyner” (1968), “Expansions” (1968) i “Extensions” (1970). Potpisiao je i s Milestoneom i snimio “Sahara” (1972), “Enlightenment” (1973) i “Fly with the Wind” (1976) na kojem su bili uključeni flautist Hubert Laws, bubnjar Billy Cobham i gudački orkestar.
Njegova glazba za Blue Note i Milestone često je uzimala glazbu Coltraneovog kvarteta kao polazište. Tyner je u svoju glazbu ubacio i afričke i istočnoazijske elemente. Na “Sahari” je svirao koto uz klavir, flautu i udaraljke. Ovi su albumi navedeni kao primjeri inovativnog jazza iz 1970-ih koji nije bio ni fussion, niti free jazz.
Tijekom 1980-ih i 1990-ih, Tyner je radio u triju koji je uključivao Averyja Sharpea na basu, te Louisa Hayesa, a zatim Aarona Scotta, na bubnjevima. Snimio je solo albume za Blue Note, počevši od “Revelations” (1988), a kulminirao u “Soliloquy” (1991). Nakon potpisivanja s Telarcom, snimio je s nekoliko trija u kojima su bili Charnett Moffett na basu i Al Foster na bubnjevima. Godine 2008. krenuo je na turneju s kvartetom u sastavu Garyj Bartz, Gerald L. Cannon i Eric Kamau Gravatt.
25. lipnja 2019. godine New York Times Magazine je McCoy Tynera uvrstio među stotine umjetnika čiji je materijal uništen u požaru u Universalovom studiju i skladištima 2008. godine. Potrebno je naglasiti da je u karijeri snimio 78 albuma kao vođa benda i 28 s Johnom Coltraneom, a tu treba dodati i nebrojena gostovanja kao sideman, od kojih na mnogima nije bio ni potpisan.