Umro je pisac, novinar i kritičar – čovjek od riječi i pera, često usamljen glas razuma u vremenima bezumlja. Teofil Pančić imao je 59 godina.
“Za prijatelje iz javnosti Teofil je bio gromobran u najodvratnijim godinama u istoriji ove zemlje, a ostao je to i u prethodnih 13. Kada bi pucali po njegovim prijateljima pogađali su njega. (Veliki je čovek bio Teofilo.) Za intimne prijatelje bio je radost. Za hulje kolac zaboden u oko”, napisao je o Teofilu Pančiću Ivan Milenković u in memoriamu za Vreme i time u najkraćim crtama sažeo srž života ovog gorostasa riječi i misli.
Teofil Pančić rođen je u Skoplju, 6. srpnja 1965. godine. Mladost provodi u Zagrebu, Novom Sadu i Beogradu. Bio je srpski novinar, politički komentator radija Slobodna Europa, kolumnist beogradskog tjednika “Vreme”, a i mnoštva nerežimskih medija diljem prostora bivše Jugoslavije, ali i SAD-a, Rusije i Europe u kojima je pisao kritičke i analitičke tekstove. Bio je član je Nezavisnog društva novinara Vojvodine (NDNV). Živio je u Zemunu i Novom Sadu.
Potpisnik je Deklaracije o zajedničkom jeziku, u kojoj se tvrdi da se u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori govore nacionalne standardne varijante zajedničkog policentričnog standardnog jezika, i o kojoj je govorio na predstavljanju Deklaracije u Beogradu i u medijima.
Zbog svog kritičkog rada znao je biti na udaru neistomišljenika, a dana, 24. srpnja 2010. godine u večernjim satima dvije su osobe su ga napale u autobusu u Zemunu i pretukle ga metalnom šipkom.
Autor je više od dvadeset knjiga, zbirki eseja, među kojima se izdvajaju: “Urbani bušmani”, “Čuvari bengalske vatre”, “Osobeni znaci” i kratki roman “39 dana juna”. Za svoj je rad dobio brojne nagrade.