Preslušavamo box set Bruce Springsteena ‘Tracks II – The Lost Albums’ ploču po ploču i svakom albumu posvećujemo zasebni tekst kako to i zaslužuju.
Kako bismo ispričali priču o “Somewhere North of Nashville”, četvrtom od sedam izgubljenih albuma Brucea Springsteena objavljenih u box setu “Tracks II – The Lost Albums”, moramo se vratiti poglavlje unazad, odnosno tamo gdje smo ga ostavili 1994., kad je arhivirao potencijalni hit album sada objavljen kao “The Streets of Philadelphia Sessions” i umjesto toga snimio nekoliko pjesama s E Street Bandom koje će izići na kompilaciji “Greatest Hits”.
Ta suradnja s njegovim najslavnijim pratećim sastavom nije potrajala dugo i do njihovog sljedećeg zajedničkog albuma trebat će čekati još više od poladesetljeća kad će izići posttraumatski “The Rising”, a umjesto da objavi na led stavljeni “The Streets of Philadelphia Sessions”, Bruce će se ponovno zanijeti pisanjem pjesama i okupiti glazbenike s raznih strana kako bi ih pokušao snimiti u studiju.
Rezultat tih sessiona sastojao se u nizu mahom tmurnih osobnih priča uglavnom ispričanih u prvom licu, a koje su se bavile problemima socijalne nejednakosti, ilegalnih aktivnosti i imigracije – po čemu su jednako aktualne danas kao i kad su napisane – i one će tvoriti ono što će postati poznato kao “The Ghost of Tom Joad”, Springsteenov prvi i zadnji album objavljen u devedesetima nakon dvojca “Human Touch” i “Lucky Town” iz 1992. godine.
“The Ghost of Tom Joad” dočekan je solidnim, iako ne oduševljenim kritikama, a nije se prodavao bog zna kako dobro. Po mom mišljenju riječ je o jednom od najzrelijih i najzaokruženijih poglavlja Springsteenovog opusa koje nam je donijelo barem dva remek-djela u obliku naslovne mu pjesme i savršene “Youngstown”. No, sad kad je pred nama i “Somewhere North of Nashville”, jasno je da je i to poglavlje moglo ispasti drugačije.
Bruce kaže da su pjesme koje se nalaze na ovom albumu nešto čime bi se bend zabavljao i zagrijavao u studiju prije nego što bi se bacio na snimanje “Toma Joada”, a isto je tako moguće zamisliti i neki hibridni album koji sadrži pojedine pjesme s oba izdanja, kao i da su ova dva albuma objavljena u paru baš kao i “Human Touch” i “Lucky Town” nekoliko godina ranije.
Na ovoj drugoj ploči našla se glazba koju su njezini autori opisivali kao country, uglavnom zbog prisutnosti Martyja Riffkina na pedal steelu i Soozie Tyrell na violioni, iako je u osnovi riječ o ploči koja najviše duguje rock and rollu stare škole koji presijeca standarnim springstinovskim laganicama kao što su “Under a Big Sky” i “Poor Side of Town”.
Potonja pjesma obrada je istoimenoga hita pjevača Johnnyja Riversa, majstora orkestralnog popa šezdesetih kakvom će se i sam Bruce posvetiti na jednom od sljedećih neobjavljenih albuma, “Twilight Hours”, ali o tome će više riječi biti u jednom od narednih tekstova. Ipak kad na “Somewhere North of Nashville” ozbiljnije zakorači u proklamirane country okvire, kao što je slučaj primjerice na “Silver Mountian”, rezultat je uglavnom još i bolji.
Možda je u pretres ovog albuma najlakše krenuti s onim otprije poznatim, a toga ovdje doista i ima. Predani fanovi Bossa prepoznat će naslove nekih od pjesama s albuma bilo iz prošlosti ili iz budućnosti njegovoga opusa, pa će tako njegova naslovna pjesma izići krajem prošlog desetljeća na albumu “Western Stars”, dok će dvije pjesme biti poznate iz razdoblja od deset godina prije.
Naime, “Janey Don’t You Lose Heart” izišla je kao B strana singla “I’m Going Down” i zagriženi fanovi naširoko su je smatrali jednom od najboljih Springsteenovih pjesama izvan službenoga kanona, dok je rokerska bomba “Stand on It” pratila jedan drugi singl s albuma “Born in the U.S.A.”, točnije “Glory Days”, a kao vlastiti singl snimit će je country zvijezda osamdesetih Mel McDaniel.
Oni najodaniji, da ne kažem najopsesivniji fanovi mogli su čuti i “Tiger Rose” u izvedbi Sonnyja Burgessa, ali ovdje zastupljena Springsteenova ni dvije minute dugačka verzija ipak višestruko nadmašuje obradu u svom rasplesanom country rock stilu koji ključa u srži ove ploče. Odlike tog stila možemo pronaći i na tri pjesme s koje nose riječ “man” u naslovu i tvore neku vrstu osovine albuma.
Među njima su uvodna “Repo Man” koja je poslužila kao najavni singl ovoga izdanja, a zatim “Delivery Man” koja dijeli naslov s albumom koji će Elvis Costello objaviti deset godina kasnije, iako se zvukom više naslanja na onaj “thin wild mercury sound” Boba Dylana iz 1965. i 1966., a ritmmelodijom i strukturom na njegove pjesme poput “Bob Dylan’s 115th Dream” s albuma “Bringing It All Back Home”. Trolist zatvara “Detail Man” koja u osnovi zvuči kao alternativna verzija uvodne “Repo Man”.
Odgovor na pitanje koje postavljamo u svakome od ovih tekstova, a to je zašto dotični album nije objavljen, dao je sam Bruce zaključivši: “‘The Ghost of Tom Joad’ jednostavno je bio bolja ploča.” I to je točno, premda ne znači da je iz tog razloga “Somewhere North of Nashville” zaslužio biti pokopan. Ali već smo i dosad primijetili da je Bruce u devedesetima više toga zakovao nego objavljivao. “Tracks II: The Lost Albums” tu je zato da nam otvori oči.
(Columbia Records / Sony Music Entertainment / Menart 2025.)
Prethodni osvrt:
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
