Damir Urban trijumfirao je u subotu na prvom samostalnom koncertu u maloj dvorani zagrebačkog Doma sportova. Krenulo je kao veliki happening za publiku, no na kraju je bilo po Urbanovom i njegovoj četvorki povremeno proširenima za gostovanje očekivanog Vlade Simičića Vave, neočekivanog Gibonnija u ulozi basista i najavljenog ženskog zbora Mozartine i riječkog dječjeg zbora I.M. Ronjgova.
Za početak svakako treba pohvaliti promotorsku agenciju LAA koja ako se uzme u obzir i rasprodani koncert Pips Chips & Videoclipsa u prosincu prošle godine uspješno vraća doajene domaće rock scene 90-ih u sportske dvorane. U Urbanovom slučaju, vjerojatno je najteže zadaća bila uvjeriti samog Damira koji je njegov kapacitet, utjecaj i značaj i da je naravno u stanju rasprodati malu dvoranu Doma sportova.
Koncert je, na kraju krajeva, bio velika katarza i za njega samoga. Vidio je mlada lica u prvim redovima, propitkivao s pozornice jesmo li svi ‘naši’ i jel’ se znamo ‘od prije’ vjerojatno u borbi s nevjericom da je izašao pred nečiju tuđu publiku u neku drugu dvoranu. Koncert je počeo ‘u glavu’ s provjerenim hitovima za instantno dizanje raspoloženja s „Black Tattoo“, „Ruke“ da bi s „Kundera (Atom)“ i „Samo“ otvoren put i prema plesnom ritmu ostavljajući koncertno predstavljanje recentnog albuma „Mamut“ za središnji dio koncerta. A to je započelo ‘sramežljivo’ pjesmom „Ribe“, nakon koje je „Robot“ opet bio dobitna kombinacija pred opuštajuću „Kasno je za ljubav (Ruske šume).
Raspoloženje se posebno podiglo kad su na pozornicu izašle Mozartine i Gibonni s bas gitarom (koju je skoro nespretno ispustio na pod, da bi se još jednom kasnije pojavio u toj ulozi u pjesmi „Mjesto za mene“) kako bi izveli „Glas jeka“, a sve je kulminiralo s „Priđi mi bliže“ dok je Urban u pauzi tog zahtjevnog produkcijskog zahvata (obzirom da je išao i direktni radijski prijenos koncerta) vješto improvizirao naglašavajući kako se sve događa gotovo ad hoc i kako nije bilo previše vremena za zajedničko uvježbavanje i sinkronizaciju golemog ljudstva. No sve je teklo bez zastoja, kao što su i pjesme dobile željeni zamah.
Taj uvjetno rečeno camp fire akustično-zborni dio koncerta dobio je novi polet kad je na pozornicu izašao Vava i zasvirao uvod u „Budi moja voda“ da bi uistinu prvi pravi vrhunac nastupa bila izvedba druge Lauferove pjesme u nizu „Svijet za nas“. Taj rokerski otkivak jače je nosio publiku i od „Male trube“ koja je već tradicionalni Urbanov koncertni adut za euforiju i koja je odsvirana na kraju službenog dijela (iako su i finale bile moćne s nizom „Nebo“, „Sutra ćemo pričati“, „Odlučio sam da te volim“ i „Mjesto za mene“).
Bis je pak bio dodatno masivno poglavlje – mamutsko u pravom smislu te riječi. Njegovo otvara pripalo je izvrsnoj „Mjesečev rog“ s drugog albuma Laufera „Pustinje“, Vava je opet neumorno gazio wah-wah pedalu dok je dvorana pjevala refren. „Dva metra (Balada o vojniku)“ donijela je još jedno novo poglavlje s „Mamuta“, ujedno najavljena kao pjesma koja je do sada možda svega jednom izvedena uživo. Kad je došao red na pjesmu „Astronaut“ činilo se da je to ujedno i finale finala koncerta, no Urban & 4 nisu odavali želju za odlaskom s pozornice nakon toga. Sam kraj pripadao je ‘mračnoj strani’. „Aroma Satanica“ kao da je ocrtavala ova izrazito tmurna vremena u kojima razne krize produbljuju jedna drugu budeći osjećaj beznađa. Urban kao poeta nije nimalo imun na sve što se događa oko njega i dok je veliki dio koncerta bio ponajviše u ulozi showmana koji je želio poslati pozitivnu energiju s pozornice i dijeliti svojevrsni ‘nostalgija trip’ s ljudima, kraj koncerta bio je rezerviran za mamutsku verziju „Aroma Satanice“. Uvod je Urban kreirao beatbox tehnikom da bi se bend postepeno uključio u tu zvučnu oluju koja je kulminirala u sveopćoj kakofoniji dok je na loopu odjekivao stih: „Sada je tako sve dok ne bude drugačije“ zaključujući tako trosatni koncert Urbana & 4.
Kao gošće su prije nastupa glavnih zvijezda nastupile kantautorice Lovely Quinces (Dunja Ercegović) i Milica Šerbedžija. Milica je pored publike debitirala i pred očima svog daleko poznatijeg oca Rade, dok je Lovely Quinces i ovu priliku iskoristila da izvede nekoliko novih pjesmama sa svojeg skorašnjeg debi albuma. Iako je dvorana bila skoro sasvim popunjena dok je Lovely Quinces nastupala, atmosferu su kvarila polu-upaljena svjetla u dvorani, što je išlo kontra koncertne atmosfere, kao što se i veliki prigovor može uputiti toncu za miks pultom kad je u veliki glasno-tihi nesrazmjer stavio Dunjin vokal i njenu akustičnu gitaru koja se doslovce jedva čula obojena u nekakav resko-metalni zvuk iz kojeg nije izlazila topla drvena akustika tog instrumenta. Glazbenicama je također trebalo biti omogućeno da poput Urbana & 4 te večeri ostave dušu na pozornici. Upravo je to bila večer za tako nešto.