Spremajući se za odlazak u Tvornicu, doživio sam poprilično iznenađenje shvativši da Damira Urbana i njegovu Četvorku nisam gledao dobrih desetak godina, točnije još od koncerta u Domu sportova održanog u vrijeme albuma “Mamut”. Ne samo jer ga smještam u panteon najvažnijih postjugoslavenskih autora, nego i zato što na zagrebačkim pozornicama u rasponu od Saxa do Arene stvarno nastupa na redovnoj bazi.
Razlog se, vjerujem, krije u predugom stažu Damira Urbana, točnije činjenici da sam njegove svirke devedesetih i nultih pohodio svako malo, do te mjere da sam se u petak, slušajući “Astronauta” ili “Odlučio sam da te volim”, prisjetio premijernih izvedbi tih pjesama u našem glavnom gradu.
Od tada se promijenilo puno toga, pogotovo po pitanju Urbanove pozicije na sceni. Na istu tu scenu zakoračio je kao pjevač Laufera, alter rock sastava koji je, barem od velikih imena, bio najviše uštekan u zeitgeist, reflektirajući tsunami koji je krenuo iz Seattlea i preko noći pomeo čitav svijet. Po raspadu istog svoju je glazbu polako počeo odvlačiti na pop teritorij, pri čemu moramo naglasiti da je jedan od rijetkih koji prefiks pop shvaća i tumači na ispravan način. Posljednjih godina, baš poput Rundeka, prijatelja mu Gibonnija pa čak i Arsena, uživa status umjetnika priznatog i od estrade, što potvrđuje i žiriranje u glazbenom talent showu.
U tom kontekstu, već dugo nije ništa čudno kada se na pozornici uz njega i bend nađu gudači ili kada, kao u Tvornici, setlista bude takva da bih je osobno puno radije slušao zavaljen u udobne stolice Lisinskog. Vezano uz sinoćnji nastup, naime, imam sitan prigovor vezan uz dinamiku, odnosno prevelik broj laganih pjesama u nizu. Pritom se većini tih skladbi nema ništa za zamjeriti, a i publika na njih sasvim dobro reagira, no kao pravo kritičarsko zanovijetalo moram reći da mi je koncert nakratko postao malo monoton.
Prije i poslije toga zato je sve bilo kako treba – počevši od uvodnog “Diva“ koji je, posebno zahvaljujući basu Sandija Bratonje, zakucao na vrata ortodoksnijim momentima krautrocka, preko naglašeno dramatične “Sutra ćemo pričati“ i vječnog mi favorita “Ruke“ do završnice ispunjene klasicima “Nebo“, “Moja voda“, “Iskra“ ili “Mjesto za mene“.
Red je spomenuti i da im se u “Kažu svi da izmišljam“, duetu s mladom Anom Širić iz The Voicea, na gitari pridružio i sveprisutni Nikša Bratoš.
Urban & 4 itekako guštaju u ovoj kombinaciji, najočitije prilikom produžene tour de force izvedbe “Moja“ koja mi je zazvučala kao da su Weather Report obradili neku stvar Detoura, uz impresivne solo dionice klavijaturista Saše Markovskog. Glavna zvijezda večeri je bila odlično raspoložena pa je imao i seriju monologa tijekom kojih je emotivno zahvalio članovima grupe (‘kitu bih ja pjevao da nema njih’), pričao kako je shvatio da će nam svoje depresivne skladbe svirati na najdepresivniji dan u godini (’98 posto naših pjesama je u molu’) ili usred publike zafkravao one koji su ga neprestano snimali.
Posebnu zahvalu su dobili i fanovi koji su ulaznice za oba dana razgrabili čim se pojavila najava na Facebooku. Samim time, očigledno je da Urban ima brojno i izuzetno odano sljedbeništvo koje ovakve večeri doživljava kao nešto veće od običnog koncerta, nešto u čemu traže i pronalaze utočište od svakodnevice i svega što ona donosi. Zbog sinoćnjeg nastupa neću postati jedan od njih, ali mogu reći da ih razumijem.