Spremajući se za odlazak u Tvornicu, doživio sam poprilično iznenađenje shvativši da Damira Urbana i njegovu Četvorku nisam gledao dobrih desetak godina, točnije još od koncerta u Domu sportova održanog u vrijeme albuma “Mamut”. Ne samo jer ga smještam u panteon najvažnijih postjugoslavenskih autora, nego i zato što na zagrebačkim pozornicama u rasponu od Saxa do Arene stvarno nastupa na redovnoj bazi.