Laibach je u Boogaloou proslavio trideset godina karijere, odnosno na istom onom mjestu gdje je davne 1983. grupa po prvi put nastupila u Zagrebu.
Laibach je u Zagrebu proslavio trideset godina djelovanja na istom mjestu odakle je, slobodno se može zaključiti, sve i počelo. Taj prvi legendarni koncert održan je 1983. godine u tadašnjoj dvorani Moša Pijade, današnjem Boogaloou.
Nakon njega započelo je razdoblje najkontroverznije karijere jednog benda/projekta u tadašnjoj povijesti bivše socijalističke države. Koncert je za sve koji su ga pohodili bila izuzetno glasna predstava protkana elementima i simbolima totalitarizma, što je za dobar dio društevno političkih struktura bio znak za uzbunu. Tijekom koncerta je na projekciji bila prikazana Titova slika i muški spolni organ, što je bilo dovoljno da policijske snage prekinu koncert.
Nije to bilo protumačeno kao nešto što oštro kritizira totalitarizam općenito, već u najmanju ruku kao buđenje neonacizma združenih subverzivnih snaga Slovenije (koje su eto došle i u Hrvatsku) koje predvodi bend koji pjeva na njemačkom jeziku. Nisu se samo društveni dušebrižnici propeli na zadnje noge, već je u stupanj pripravnosti bila stavljena tadašnja milicija pa čak i neki vojni garnizoni. Igranje sa simbolikom i uniformama koji su u kolektivnoj svijesti bili duboko vezane za nacističku Njemačku za mnoge je bilo previše. No kako bilo, Laibach se može uzeti i kao dobar primjer za gledanje stupnja slobode u Jugoslaviji, jer pored svih skandala, otvorenog provociranja, i hoda po rubu, pa čak i prvog proglašavanja svoje utopijske države u prosincu 1990. u Trbovlju koja ima svoj novac i putovnice za „svoje građane“, rad grupe nikada nije bio predmet kaznenog procesuiranja i zatvaranja članova grupe. S godinama koje su slijedile pokazalo se da je Laibach bio samo (i isključivo) umjetnički proročanski subjekt svega što se događalo na ovim prostorima, ali i globalno, jer totalitarizam je samo promijenio svoje lice. Sada je nasmiješen i podjarmljuje kroz financijske sustave.
Koncert Laibacha u Zagrebu u sklopu „Revisited“ turneje okupio je uglavnom stare poklonike koji su pristojno napunili Boogaloo kako bi uživali u koncertno presjeku jedne značajne karijere. Nije to samo bilo nizanje starih hitova uz euforiju publike već odlična konceptualna predstava koja je potvrdila nekoliko stvari.
Prvo; filozofija Laibacha je i dalje aktualna, iako bi se nakon tridesetogodišnjeg djelovanja i arhaične ikonografije koje se grupa vjerno drži moglo pomisliti da nije tako. Dapače Laibach je možda i aktualniji nego što je to bio tijekom osamdesetih. I dalje je artikuliran i jasan u audio vizualnoj predstavi i svakako potreban u ovo doba u kojem je publika koja već dvadeset godina živi u kapitalizmu s jednakom pažnjom upijala poruke koje su dolazile s pozornice, kao i ona nekadašnja koja je tijekom osamdesetih osjećala kako je socijalizmu odzvonilo.
Drugo; perfekcionistički nastup kao konceptualno djelo ima svoj početak, sredinu i kulminaciju i time još uvijek grupu svrstava među najbolje umjetničke forme koje su ovi prostori iznjedrili.
Treće; Laibach je ostao vjeran sebi (a time i publici) kao subverzivni element koji ne poseže za trendovskim trikovima kako bi se održao na sceni i time poljuljao sve ono što predstavlja.
Četvrto i najvažnije je psihološko filozofska dimenzija djelovanja grupe koja je nakon rezimiranja tridesetogodišnje karijere kristalno jasna, a to je da pored cijele ikonografije čija funkcija i jest da se nikoga ne ostavi ravnodušnim, Laibach kao projekt je duboko humanog karaktera. Njihova predstava i jest u funkciji buđenja pojedinca iz svakodnevne životne narkoze u kojoj robotski izvršava svoje postojanje. Laibach je artističko ogledalo društva i života, a to što je za neke gledanje u ogledalo šok, to je druga stvar.
Koncert u Boogaloou započeo je sporo i potmulo. „Mi kojemo bodočnost“, „Smrt za smrt“, „Brat moj“, valjale su se neumoljivo i prijeteće i one najstarije obožavatelje prisjetilo na prvi album grupe. Ritam se tijekom koncerta postepeno ubrzavao, a euforija publike je rasla kad su na red došle „Tanz mit Laibach“ i „Gebur Einer Nation“.
Video projekcije na velikom platnu iza grupe besprijekorno su pojačavale dojam nastupa koji je trajao nešto više od sat i pol. Možda je šteta što se nije našlo prostora za „Sympathy For The Devil“ ili pak „Acros The Universe“, koju bi odlična pjevačica i klavijaturistica Mina Špiler sigurno kvalitetno izvela, no mjesta za nezadovoljstvo u ukupnom dojmu nije bilo.
Za razliku od razmišljanja, koje je došlo po izlasku iz dvorane, o tome što se sve promijenilo u posljednjih trideset godina, a da je Laibach i dalje ostao isti. Ili je to samo zabluda?
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
