Don Byron New Gospel Quintet bio je pun pogodak za ljubitelje jazza u metropoli, posebno onima koji nisu baš u prilici svako malo skoknuti do Istre koja se i ove godine profilirala kao glavna destinacija jazzera.
Don Byron, svestrani američki jazz multiinstrumentalist, kojem je ipak najdraži klarinet, pošteno je zakuhao atmosferu sa svojim New Gospel Quintetom u srijedu u zagrebačkom Vip clubu. A formula uspjeha ležala je u tome što je pored jazza njegova razigrana i dobro raspoložena petorka svirala blues i gospel. On sam najviše se poigravao solo improvizacijama na početku izvedenih skladbi izmjenjujući klarinet sa saksofonom, no tijekom skladbi najviše prostora je imala izvrsna pjevačica Carla Cook, inače bliska prijateljica Regine Carter, cijenjene jazz violinistice koju je zagrebačka publika također imala priliku čuti uživo prije nekoliko godina.
Carlina interpretacija bi se najbolje mogla opisati kao jecaj plemenite duše, što je posebno došlo do izražaja prilikom izvođenja pjesme „Himmm“, koja je po Byronovim riječima u uvodu hommage Kirku Franklinu, utjecajnom i cijenjenom gospel dirigentu i skladatelju. Carla Cook je kroz „Himmm“ dokazala impresivno umijeće i vokalnu izvedbu kad je u pitanju legato. Bio je to iznimni solo gospel tijekom kojeg slušatelju nije nimao bilo teško otplutati u dušu „Crne Amerike“. No bilo je i „klasičnog“ dizanja astmosfere u bržim brojevima kad se pak snaga Carlinog vokala mogla osjetiti u svakom djeliću kluba, a to je već bilo očito i u uvodnoj „Highway To Heaven“.
Don Byron nije jedini jazz glazbenik koji se u posljednje vrijeme okrenuo gospelu i bluesu, prije se radi o trendu koji u posljednje dvije godine vlada jazz scenom, nešto kao sažimanje cjelokupnog glazbenog izričaja koji su kroz desetljeća slovili kao zvuk američke crne populacije. Pozitivno je da je takvim potezom jazz postao primamljiviji široj publici, onoj koja ne pati toliko od solo instrumentalnog umijeća pojedinih zvijezda, već je željna ritma kojem se može prepustiti. Možda je i svjetska recesija kumovala takvom ozračju među jazzerima koji poput Dona Byrona žele oživjeti duh zadimljenih rupa u kojima se tijekom velike depresije početkom XX stoljeća prašio jazz za rasplesanu publiku koja je uz ilegalni alkohol i ritam loše ekonomske prilike gurala daleko u podsvijest.
Po raspoloženju Don Byron New Gospel Quintet je i na pozornici bio poput tadašnjih jazzera u potpunosti otvoren za komunikaciju s publikom i vedro raspoložen, što se osjetilo i kroz Donove solo dionice koje su u sebi sadržavale i minijature poznatih klasičnih djela koje je poput kratkotrajnog povjetarca povremeno upuhno kroz svoj instrument, kao što je na samom početku bilo s „Bumbarovim letom“ koji je na prvu loptu bio izveden da bi podigao atmosferu, a ne da bi on eventualno dokazivao svoju virtuoznost. Publika je naravno pozitivno reagirala na podražaje glazbenika na pozornici, aplauzi i glasovi odobravanja su bili sve duži kako se koncert primicao kraju, pa je i zagrebački Vip club sve više podsjećao na neki zabačeni juke joint na delti Mississippija.