Kad je njegova srednja škola zauvijek zatvarala vrata, njezini čelnici pozvali su Vana Morrisona da je u povijest otprati vlastitim koncertom.
Orangefield je bila srednja škola u Belfastu koju je pohodilo nekoliko istaknutih sjevernoirskih književnika i političara, no daleko najslavniji njezin đak bio je mladi George Ivan Morrison, kantautor svjetskoga glasa među obožavateljima poznat i kao Van the Man, vrhunski vokalist i pjesnik koji nadahnuće često crpi iz svojih dječačkih uspomena, a mnoge od njih stekao je upravo u spomenutoj školi koju čak i izravno spominje, najočitije u pjesmi “Orangefield” s albuma “Avalon Sunset” s kraja osamdesetih, ili pak u uvodnim stihovima “Got to Go Back” koja otvara njegov par godina stariji “No Guru, No Method, No Teacher” koji kažu: “When I was a young boy back in Orangefield / I used to gaze out my classroom window and dream…”
Nije ni čudo da je obje navedene pjesme Morrison otpjevao kad su čelnici škole pozvali njezinog najpoznatijeg polaznika da je koncertom otprati u povijest prije deset godina kad su se njezina vrata zauvijek zatvorila. Sada je snimka tog koncerta postala dostupna i u obliku albuma naslovljenog “Live at Orangefield”, a gdjegdje uvedenog i s podnaslovom istaknutim na naslovnici ploče koji je služio kao moto škole: “Be Just and Fear Not”.
Kako je riječ o koncertu iz 2014., u pitanju je razdoblje prije onoga u kojemu je Van (ili Ivan, kako su ga učitelji zvali) postao širiteljem teorija zavjere vezanih za epidemiju koronavirusa koje su ozbiljno naštetile njegovim albumima i nastupima uživo posljednjih godina, ali i tada je njihova kvaliteta ovisila o tome koliko se zlovoljan ovaj notorni mrgud probudio, pa je počesto znao ostavljati dojam da se u izvedbama “šlepa” i ne daje ni blizu sve od sebe.
Neka odmah bude jasno da koncert u Orangefieldu nije bio jedan od takvih nastupa. Van na njemu vidno uživa, i dalje zadivljuje svojim vokalnim sposobnostima, a čak su i katkad i radikalni novi aranžmani pjesama uglavnom vrlo kvalitetni. Ako čak i nisu uvijek izvrsni, barem su zanimljivi pozornim slušateljima dajući prostora kantautoru da kroz vlastiti materijal poput primjerice “Cleaning Windows” provuče “Be Bob A-Lula” Genea Vincenta ili pak da “Real Real Gone” s albuma “Enlightenment” začini s “You Send Me” Sama Cookea.
Album i započinje s jednim takvim eksperimentom u kojemu instrumentalna “Celtic Excavation” doživljava uziju s vječnim klasikom “Into the Mystic” prvi put objavljenim na “Moondance” iz 1970. godine. S potonjeg albuma čut ćemo i naslovnu pjesmu na kojoj vokalnu zadaću s Morrisonom dijeli pjevačica i suradnica Dana Masters kojoj je ovo – gotovo nevjerojatno – bio upravo prvi koncert s Vanom ikada. Još će se više istaknuti na “Sometimes We Cry”, pjesmi s albuma “The Healing Game” koju je bard kao duet ranije snimio i s velškim velikanom Tomom Jonesom.
Materijal iz kojega Van the Man gradi setlistu pokriva gotovo cijelu njegovu karijeru, ali posebno se naslanja na period kasnih osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, što predstavlja fazu koja je među publikom nepravedno zapostavljena. Morrison to dokazuje izvlačeći neke od najboljih trenutaka s gotovo svakog od albuma, a često i u parovima, pa ćemo tako čuti i “Rough God Goes Riding”, “Enlightenment” i mnoge druge pomalo zaboravljene bisere.
Naravno da pjevač ne izostavlja svoje najslavnije albume, pa je tako i ultimativni klasik “Astral Weeks” zastupljen s osmominutnom verzijom “Ballerine” koja je predstavljena u malo pojednostavljenom aranžmanu, ali je Van izvodi s puno ljubavi i predanosti dok hrabro gazi u tok svijesti i improvizaciju. Od manje očekivanih tu je i spoken word djelo “On Hyndford Street” koje je u koncert vjerojatno isključivo uvršteno zato što je u pitanju još jedna od pjesama u čijem tekstu Morrison izričito spominje Orangefield.
Za završnu točku ostavljena je “In the Garden”, neupitni pièce de résistance ranije spomenutog albuma “”No Guru, No Method, No Teacher”, no izgleda da je na njoj “iscurila traka”, budući da pjesma koja na svom kraju obično doživljava krešendo u kojemu Van ponavlja frazu koja je dala ploči ime, na albumu iz Orangefielda završava fade outom što predstavlja priličan antiklimaks za jedno live izdanje.
Unatoč tome, “Live at Orangefield” jedna je od (naj)boljih Morrisonovih ploča u posljednje vrijeme i ne bi bilo loše da se i on ugleda na, primjerice Neila Younga i malo ozbiljnije zagrebe po svojim arhivima, umjesto da izbacuje po dva prosječna albuma godišnje. Sljedeće mu studijsko izdanje izlazi ubrzo, a riječ je o njegovim starim pjesmama u novim aranžmanima i duetima, a takvom materijalu se vjerojatno ni on sam više ne može radovati.
Ocjena: 7/10
(Exile Productions, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
