Ima li još uopće nade za iskupljenje cijele karijere Vana Morrisona prije njezinoga sve više približavajućega kraja?
Kad bismo crtali graf kvalitete albuma Vana Morrisona od početka njegove solo karijere do 2025., ta bi krivulja izgledala veoma sličnoj onoj dionica Tesle od izbora u studenom do djniža točka toga grafa koincidirala bi s razdobljem pandemije COVID -a za vrijeme kojega je stari mrgud od generalne čangrizavosti prešao u potpunu paranoju iz tabora teorija zavjere i snimio svoja dva najgora albuma “Latest Record Project: Volume 1” i “What’s It Gonna Take?”, a nakon toga se s nekoliko albuma obrada i arhivskih live snimki pokušao vratiti na pravi put.
Prvi test na kojemu se može utvrditi je li u toj nakani uspio ili nije dolazi ovaj tjedan s albumom “Remebering Now”, prvom pločom autorskog materijala od spomenute korona faze, no nažalost odgovor na to pitanje nije onaj kojemu su se najveći optimisti među njegovim do današnjega dana preživjelim obožavateljima mogli nadati.
Prvi znak upitnika postavljen je već i prije objave albuma, kad je za glavni singl izabrana pjesma “Down to Joy” koja se po Morrissonovom repertoaru provlači već nekoliko desetljeća, a objavljena je kao tema filma “Belfast” Kennetha Branagha koji je za soundtrack koristio upravo Vanove pjesme i partituru. Zašto bi za prvi singl novog albuma iz 2025. kao prvi singl bila odabrana pjesma koja je izišla prije četiri godine? Zar novi album nema za ponuditi ništa novo, a da je dobro?
Ako je pak na to pitanje imao odgovoriti sljedeći singl “Cutting Corners”, ni to nije bio odgovor kojem su se najveći optimisti među njegovim do današnjega dana preživjelim obožavateljima mogli nadati, budući da je u pitanju bio prilično bezličan pjesmuljak, ravan i bez mnogo emocija čiji je najveći plus bio to što u njemu barem ne pjeva o tome kako ga fašitička vlada tjera da nosi masku kad izlazi iz kuće.
Tračak nade stigao je u posljednji čas kad je bez pompe na internet puštena i naslovna pjesma koja je uspjela malo zagolicati maštu svojim pristupom toka svijesti koji je prizivao duh materijala iz Vanovih godina ponosa i slave, premda ne naravno u onim briljantnim i nedostižnim zvučnim aranžmanima koje je bard iz Belfasta nažalost odavno napustio, ali ipak… Dovoljno da se ploča s imenom ove pjesme ne odbaci prije slušanja.
Ako je bilo dvojbe oko toga hoće li većina glazbe nalikovati onoj “Cutting Corners” ili onoj “Remembering Now”, najveći optimisti među Vanovim do današnjega dana preživjelim obožavateljima i ovdje su ostali kratkih rukava. Nakon što ploču otvori već poznata “Down To Joy”, vidimo da se Morrison u velikoj mjeri vraća temama i glazbenim obrascima koje obilježavaju njegov rad u novom stoljeću, a to je nostalgija za glazbom iz davnina omotana u korektne i neuzbudljive aranžmane u izvedbi pristojnog benda.
“If It Wasn’t for Ray” tako progovara o utjecaju Raya Charlesa na Sir Georgea Ivana bez kojeg, kako kaže autor on “ne bi bio to što je danas”, dok se stari fanovi nedvojbeno pitaju je li to o čemu ovaj pjeva dobra ili loša stvar, jer ono što je Van danas sigurno nije ono što je Van bio prije pedeset i više godina, ali tu smo gdje smo, a i što je tu je.
“Haven’t Lost My Sense of Wonder” je pak primjer još jednog trika koji Morrisson već dugo koristi, a to je da koristi pojmove iz svojih starih pjesama u kontekstu novog materijala, a ovdje je u pitanju throwback na sredinu osamdesetih i album “Sense of Wonder” koji možda ne pripada u njegove najbolje radove, ali je i dalje mnogo bolji od ovoga što radi danas žeđajući na presahlim vrelima nadahnuća.
Album sadrži ukupno četrnaest pjesama čije ukupno trajanje doseže gotovo sedamdeset minuta, pa tako podjeća na neke od onih izdanja iz zlatnog doba CD-a kad je bilo smatrano da album treba trajati točno toliko da popuni cijeli medij, te smo iz tog razloga često dobivali albume propterećene sadržajem u svrhu ispunjavanja forme. Stoga neću pisati o svakoj od četrnaest pjesama, već nek bude dovoljno reći da su ih većina nepamtljiva i nenapadna pozadinska glazba.
U jednoj od njih naslovljenoj “Back to Writing Love Songs” Van pjeva o tome kako, pogađate, opet piše ljubavne pjesme, ali ukupno gledajući malo je tu prave romantike. Malo je tu ičega vrijednog pune pozornosti sve dok ne dođemo do dvije završne pjesme albuma, spomenute “Remembering Now” i “Strenching Out” koja u svojem devetminutnom trajanju istražuje slične stilske rukavce kao i naslovna pjesma s kojom donosi svojevrstan dah iskupljenja, ali kao što se kaže, premalo i debelo prekasno, budući da će razumni slušatelji do tad već vjerojatno prekinuti slušanje ovog albuma i potražiti nešto zabavnije za svoje uši.
A ima li još uopće nade za iskupljenje cijele karijere Vana Morrisona prije njezinoga sve više približavajućega kraja? Pitajte najveće optimiste među njegovim do današnjega dana preživjelim obožavateljima.
Ocjena: 5/10
(Exile Productions, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
