Kauboj iz Belfasta je gradu muzike i snova podario koncert kojeg će pamtiti, ako ne zbog glazbenih razloga, onda zbog zaobilaženja nepisanih koncertnih pravila.
U ožujku 2023. Van Morrison je izdao studijski album, posvetu svojim učiteljima i pjesmama koje su ga formirale nazvanu “Moving On Skiffle”. U očima poštovatelja i kritike bio je prepoznat kao povratak u formu, iako je riječ o obradama starih i tuđih pjesama. Jedini autorski prinos bile su nove riječi pjesme “Mama Don’t Allow” koja je preimenovana u “Gov Don’t Allow”.
Na koncertu u Beču 18. 4. 2023. (Van The Man je imao koncert i dan ranije na istom mjestu) Morrison je iskoristio priliku da cijeli nastup posveti pjesmama koje su mu drage i koje (uglavnom) nije napisao. Rezultati su bili promjenjivi, s tim da je završnica bila na nivou reputacije Vana Morrisona, a povremene prazne hodove opisat ću riječima: “To je Van Morrison”. Bilo je izvedaba pjesama kad je večer prijetila da se pretvori u fijasko, no to se nije dogodilo, naprotiv.
U Austriji, čini se, album “Moving On Skiffle” je dosta popularan, pogotovo je toplo primljena “Gov Don’t Allow” (Vanova verzija standarda “Mama Don’t Allow”).
Koncert je započeo u 19:56 (najavljen je da počinje točno u 20:00 sati) pa tko se nije sjeo, magarac je bio. Ni osoblje dvorane Wiener Konzerthaus nije očekivalo ovakav slijed događaja, ali je profesionalno pomoglo okupljenima da nađu svoja sjedala. U Austriji, čini se, album “Moving On Skiffle” je dosta popularan, pogotovo je toplo primljena “Gov Don’t Allow” (Vanova verzija standarda “Mama Don’t Allow”). Naime, značajan dio austrijskih građana zamjera svojoj vladi restriktivnost u vrijeme pandemije koronavirusa. U početku nastupa Morrison je djelovao kad da ga je netko prisilno izbacio na scenu ili kao da žuri odraditi koncert da u miru može pogledati “Otvoreno”, no to se u toku nastupa mijenjalo.
Važno je napomenuti da je Van The Man imao publiku na svojoj strani, a izostanak klasika kao što su “Brown Eyed Girl”, “Gloria”, “Moondance”, “Caravan”, “Tupelo Honey”, “Domino”, “Have I Told You Lately That I Love You”, “Days Like This” i drugih je velikodušno oprošten, kao što sam sam sebi velikodušno oprostio što se nisam odmah sjetio da nije svirao ništa s albuma “Astral Weeks”, “Avalon Sunset” ili “Veedon Fleece”. Van Morrison je svoju publiku godinama “odgojao” tako da ona zna da su “hitovi za hititi” (da parafraziram Arsena Dedića). Ako znamo što Van radi sa svojim opusom, ono što radi Bob Dylan na svojim koncertima i sa svojim pjesmama može se doimati kao čista ljiga, komercijala i hipsteraj.
Morrison je iza sebe imao izuzetno uvježban i svirački sjajan sedmeročlani prateći sastav koji je, a to je pokazao i jam session na oproštajnoj “I’m Movin’ On” (nije bilo bisa), sposoban odsvirati bilo što. Pa ipak “I’m So Lonesome I Could Cry” je zvučala šuplje, a ni Vanovog mumljanja tu i tamo nije nedostajalo. Zato su izvedbe “Come On In”, “I Wish I Was An Apple On A Tree”, “Gypsy Davy”, “This Loving Light of Mine” zvučale kao da su se sjajan muzičar, pjevač i autor i njegov prateći bend konačno našli na istoj valnoj duljini. Van je svirao gitaru, usnu harmoniku i saksofon i ostavljao je dojam da mu je to veće zadovoljstvo nego pjevanje.
Koncert je završio koju minutu nakon 21:30. Sjevernoirski Branimir Štulić živi, stvara i izvodi pjesme na svoj način, što je često rezultiralo trenucima čiste perfekcije, ako već ne na recentnom bečkom koncertu, onda barem na albumu “It’s Too Late To Stop Now” (bar prema osobnom sudu).
Ako su okupljeni oprostili Morrisonu prerani početak, nadrkanitet velik i za Vanove kriterije, set listu dominantno s pjesmama s posljednjeg albuma, što je to što su dobili da su na kraju bili opet zadovoljni? Jesam li prisustvovao antivakserskom skupu, a da nisam toga bio svjestan?