Vatra ‘Ima li budnih?’ – distorzirana zvijer konačno pripitomljena

Vatra je objavila šesti studijski album na kojemu je kreativnost zamijenila glasnoću.

Vatra - Ima li budnih?

Zašto ljudi ne vole Vatru? Ili da proširimo i ublažimo: zašto ljudi kojima glazba nije samo kulisa za vožnju gradom, nikad nisu doživjeli Vatru? Ima Vatra, doduše, jaku fanovsku bazu, no iz albuma u album njihovi dometi su uglavnom klubovi za nekoliko stotina ljudi.

Razloga ima nekoliko. Vatra se preseljenjem u Zagreb nekoliko godina borila s predrasudama koje je publika gajila prema rock bendu iz malog grada. Njihov prvijenac „Između nas“ imao je dovoljno nevinog šarma da ih se proglasi „nadama“, ima je i jednu dobro skrivenu veliku pjesmu „Vrati se“, pozvani su na Zagreb gori, preuzeo ih je Denyken, otkupio Dallas Records, no ako u Virovitici i žive hipici, rock bendovi teško će preživjeti. Osim ako se ne trude deset puta više od ostalih. A ako je netko odlučio biti uporan, bio je to Ivan Dečak i njegova do danas nepromijenjena postava grupe.

Upornost ih je dovela do „Anđela s greškom“, albuma koji im je donio nove prepreke: članovi benda pretjerali u jadikovanju novinarima kako im je sa sprženim hard-discom u nepovrat otišao cjelokupni snimljeni materijal, što se na kraju pretvorilo u sveopću sprdnju, dok su kritičari pretjerali u uspoređivanju Vatre i EKV-a, pa su taj argument u omalovažavanju grupe počeli koristiti i oni koji EKV nikad ni slušali nisu.

Uza sve to, Vatra je u medijskim istupima imala gard stadionskih zvijezda, pretjeranu rokersku pozu, imali su potrebu biti glasnijima nego što su trebali. To je znalo ići na živce i u sjenu baciti jednu Dečakovu karakteristiku, koja bi trebala biti osnova svakog pravovjernog bavljenja rock and rollom – frontmen Vatre od početka je u cijeloj ovoj priči iskren, svoj bend vodi srcem, ne računicom, niju mu ispod časti svirati i u zadnjoj rupi ove države, a na zadnjih pet albuma imao je barem deset odličnih pjesama. No, trebao mu je hit, stvar koja će konačno srušiti psihološke barijere i pomaknuti Vatru prema masovnoj obožavanosti. Je li to „Tremolo“, njegov recentni duet s Urbanom, vidjet ćemo uskoro na promociji novog albuma u Tvornici.

Na albumu „Ima li budnih?“ producentski Svadbas-dvojac Ferina & Miholjević konačno su uspjeli srušiti zvučni zid koji je oko Vatre godinama gradio Denyken. Njihovu strast prema distorzijama zamijenili su potmulom bukom, maštovitim aranžmanima i ljepljivom atmosferom. U pravilu, nema ništa gore od trenutka kad jedan neobuzdani rock bend uđe u „zreliju“ fazu, no u slučaju Vatre to bi mogla biti presudna odluka. Vatra je postala mekša, uhu prijemčivija, rokerski klišeji svedeni su na minimum. Producentski proces koji je započeo na prethodnom „Sputniku“, na ovom je albumu dao stvarne rezultate.

Ivan Dečak se obožava služiti metaforama, koje su ponekad znale zazvučati gibonnijevski isforsirane. U novostvorenom suzvučju i taj je „problem“ riješen, jer pjevačev glas više nije u krupnom planu, više ne želi biti u središtu pažnje; Dečakov vokal sad je u službi kompletne zvučne slike, nimalo bitniji od, primjerice, bas-linije u „Limunovoj kori“, pritajenog bijesa gitara u „Mašinama“ ili primamljive atmosfere u „Plimi adrenalina“ i „Oproštaju“. Nadalje, najplastičniji primjeri pripitomljenosti Vatre ogledaju se u duetu s pjevačicom Svadbasa Ljubicom Gurdulić u naslovnoj pjesmi te u „Vojsci od terakote“. U „Kamikazama“ grupa zvukovno doziva neka nostalgična vremena kad Vatra još nije bila ni u planu, dok su se „Beduini“ najviše približili njihovu klasičnom zvuku.

„Ima li budnih?“ je, gledajući cijelu sliku, daleko najbolji Vatrin album. I – da ponovimo otrcanu frazetinu – najzreliji. S obzirom na to da su iznjedrili već šesti studijski album, bilo je i krajnje vrijeme da pripitome distorziranu zvijer u sebi.

Ocjena: 8/10

(Dallas Records, 2011.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X