‘Žuti titl’ ponovno jaše. Velimir Grgić i Marko Mihalinec – autori neobičnih knjiga o filmovima vratili su se s trećim naslovom kako bi zatvorili trilogiju i ujedno proslavili dvadeset godina od objave prvog originalnog izdanja. Ovog puta su otišli korak dalje i naslovili knjigu ’50 najboljih nikad snimljenih filmova svih vremena’. A o čemu je tu konkretno riječ doznali smo upravo od samih autora.
„Žuti titl III“ nosi naslov „50 najboljih nikad snimljenih filmova svih vremena“. Osobno mi je tu najpoznatiji iz te kategorije „Dina“ Alejandra Jodorowskog. Jesmo li na istoj valnoj duljini ili spominjanje ovog naslova nema veze sa završnim dijelom vaše trilogije?
Marko Mihalinec: Valna duljina “Žutog titla III” je fantazija, mašta i filmofilija. Naših 50 su nepostojeći imaginarni filmovi kojima smo omogućili da postanu stvarni.
Velimir Grgić: „Dina“ jest sjajan primjer fanovskog davanja života nečemu što nije zaživjelo, ali naša je knjiga dosta obilježena AI revolucijom u fandomu, svim onim slikama, a onda odnedavno i video clipovima koji realiziraju generacijske maštarije na ekranu, tipa kako bi izgledao „South Park“ da su živi ljudi, a kako „Simpsoni“ da su korejska drama; što bi dobili da Wes Anderson režira „Gospodare prstenova“ ili kako bi izgledala anime verzija „Breaking Bad“… Sve te simpatične stvari koje nam je omogućila umjetna inteligencija bile su dijelom inspiracija, u smislu da znamo da se može. Pa smo tako i mi izmaštali 50 svojih filmskih svjetova, kombinacija, spojeva, nastavaka, spin-offova, adaptacija, ali i potpuno izvornih scenarija. AI je došao na kraju da sve to vizualizira.
Čovjek je u velikom strahu od inteligencije (makar i umjetne) jer ona znači turbulenciju i promjenu ustajalog, a to znači manje komfora i više prilagodbe što zahtjeva konkretni rad te je lakše biti protivan promjeni jer je ustajalo poznato, a život je jednostavniji bez alarma i bez iznenađenja. – Marko Mihalinec
U čemu je, dakle, fora i zašto taj naslov?
Velimir Grgić: Naši su podnaslovi uvijek bili zapravo potpuno direktno i jasno objašnjavanje sadržaja. „Žuti titl“ je bio „Drugačija filmska enciklopedija“, dakle jedan eksperiment u kojem filmske liste govore drugačije o filmu, pri tome ljudima otkrivajući tzv. „drugačiji film“. „Povratak Žutog titla“ je „Ukoričeni filmski zabavnik“, s kojim interaktivno, rješavajući križaljke, testove, rebuse, osmosmjerke pa i igrajući stolnu igru „Hollywoode, ljuti se!“ koju dobivate u paketu, učite svašta-nešto o eksploatacijskoj filmskoj produkciji. „Žuti titl III“ donosi „50 najboljih nikad snimljenih filmova svih vremena“ – doslovno, filmove koje smo stvorili u svojoj mašti, kao dražesne minijature sastavljene od svih dijelova filmske povijesti, a svi redom najbolji, ikad.
Marko Mihalinec: Kako sam profesionalno u kreativnoj industriji, s umjetnom inteligencijom sam od samih početaka. Tražio sam idealan projekt za praktičnu (i komercijalnu) primjenu alata umjetne inteligencije za generiranje slika i nastao je “Žuti titl III”.
Čime se još konkretnije sadržajno bavi treći dio trilogije „Žutog titla“?
Marko Mihalinec: U srži je to spomenik filmofiliji i tvornici snova, ali da ne spominjemo već viđeno i znano, svaki je u apsolutnoj slobodi autorski izmislio 25 filmova i dodijelio im idealnu glumačku postavu i redatelja. Potom sam kroz alate umjetne inteligencije provukao opise i svakom filmu stvorio plakat i dva screenshota.
Velimir Grgić: Knjiga je koncipirana kao tipična enciklopedija s temom „XY najboljih…“, s duhom filmskog kataloga prestižnog filmskog festivala, dakle 50 filmova koji ne postoje, ali kojima pristupamo kao da su s nama već neko vrijeme, štoviše, pravi klasici. Naslovi kao što su „Godzilla iz mog sokaka“, „Zombi kombi“, „Kung-Fu picigin“, „Bitka na Savi“, „Iskupljenje u Remetincu“, „Hrvatski ninja“…, i autori kao što su naši vječni junaci Akira Kurosawa, Wes Craven, Takashi Miike, Wong Kar-wai, nekoliko hrvatskih redatelja…
Uz opis radnje, tu je i detaljna i recenzija svakog filma. One su pisane kao pravo analitičko seciranje u kojoj stvarna faktografija susreće fikcijske mine. Ima tu svega, recimo i dosta parodije na filmsko novinarstvo, stara publika je već upoznata s našim smislom za humor i sklonost veseloj diverziji. Ali vjerujem da se i kroz taj spoj fikcije i stvarnosti može puno naučiti o filmu. Cilj je sve prezentirati i zapakirati kao da ti filmovi uistinu postoje – ne samo zato da pokažemo kako bi bilo sjajno da stvarno postoje, nego i da nekoga dovoljno zbunjenog navedemo da gugla, tražeći nepostojeći film. U toj sveopćoj uvjerljivosti itekako pomažu AI plakati i hiperrealistični screenshotovi iz svakog filma.
Moram priznati da me to malo podsjeća na „alternativne povijesti“ koje počne izmišljati chatGPT kad ima premalo podataka o nekome ili nečemu. U najavnom tekstu spominje se i umjetna inteligencija. Koliko vam je ona konkretno pomogla u kreiranju ove knjige?
Marko Mihalinec: I dalje je sve ovo ljudska kreacija. Promašeno je razmišljanje da se s jednim klikom stvaraju čuda i zamjenjuje čovjeka. Tekstovi i ideje su 25 Velimirovih i 25 mojih (sa svim dobrim i lošim stranama). Alati za kreiranje slika jako traže ljudski input, inače su rezultati banalni i generični.
Velimir Grgić: Čitava ideja knjige je materijaliziranje mašte kroz AI. Susret čovjeka i stroja omogućio je kreaciju alternativne filmske povijesti i savršeno vizualiziranje fan-fictiona.
Jeste li se zakvačili na blagodati umjetne inteligencije i ako se može znati konkretno koje platforme?
Marko Mihalinec: Sve je počelo dok sam još bio beta-tester tvrtke OpenAI za generator teksta u slike Dall-E u beta inačici. EjAjkule su moj AI glazbeni projekt kojem lirike sastavljam sam, a za generiranje kompozicija koristim Beatoven, Soundraw, Udio,… kako za koji stil i kako za koju melodiju. Kao dizajneru za generiranje vizuala, pozadina i grafičkih elemenata koristim Stable Diffusion, Firefly, Playground, Civitai, i da ne nabrajam dalje, ali ukupno žongliram između petnaestak alata. Izvježbao sam i neke solidno ocjenjene LoRA modele koji sad rastu sa svojim inačicama. Nisam programer ni developer, ali za neke prilagodbe u izradi web-stranica koristim Bind koji mi omogućuje brzi facelifting ili dodavanje funkcionalnosti stranicama. Ukratko specijalizirane platforme strojnog učenja su softverski alat koji mi ubrzavaju proces realizacije i ništa više od toga. Do sad nisam vidio niti jedan alat koji magično uz dva klika odradi cijeli posao. Traži ljudski angažman, trening i prilagodbu, a onda je kao asistent koji ti ubrza proces.
Kad malo bolje razmislim, ne mogu se sjetiti da književni autori nešto pretjerano spominju umjetnu inteligenciju kao određenu prednost. Čini se da je to već sad stigmatizirana tema koja sa sobom povlači i onu sumnju: „Tko je danas stopostotni autor?“ Vi se toga očigledno ne bojite, zašto?
Velimir Grgić: Ne bih je nikada koristio za pisanje, jer mi ne treba. Ja brže napišem knjigu, nego što bih njemu napisao promptove (smijeh).
Marko Mihalinec: Čovjek je u velikom strahu od inteligencije (makar i umjetne) jer ona znači turbulenciju i promjenu ustajalog, a to znači manje komfora i više prilagodbe što zahtjeva konkretni rad te je lakše biti protivan promjeni jer je ustajalo poznato, a život je jednostavniji bez alarma i bez iznenađenja. Kad generacija dosegne takav level komformizma i nostalgije, ona postaje dosadna i neinventivna i anti-progresivna pa je treba zamijeniti novom koja sustav gura naprijed. Na primjer, kad se pojavio auto, uzgajivači konja su proricali mračnu budućnost i krah civilizacije, kad se pojavio videorekorder, proricana je propast filmske industrije i kina, kad se pojavio prijenosni telefon, masovno se sumnjalo u kontrolu populacije i mentalno programiranje. I svugdje ima istine, ali i previše pretjerivanja.
Sada je sve dostupno, ali opet se gleda jedan posto onoga na vrhu nekoliko vodećih streaming platformi. – Velimir Grgić
S druge strane, AI industrija je tehnološki izuzetno moćna i trenutno ona koju krasi najveći investicijski ciklus u trilijunima dolara koji se u nju upumpavaju. Kao i znanost, pogonjena je krupnim kapitalom i sve više postaje poput religije koja traži svoju sljedbu jer dioničari žele povrat uloženog čim prije i čim više. Glavnina digitalnih sadržaja je generirana strojno (teorija mrtvog interneta) i služi komformizmu. Jednako tako i dalje postoje sustavi, platforme i stranice koje ne prakticiraju trendove i standarde, a sadržaje stvaraju ljudi bez generičnih alata. Postoji digitalno uspavana većina opsjednuta gadgetima, kvalitetom rezolucije, pečatiranjem logotipovima i pripadanja plemenu, ali postoji i, nazovimo je tako, analogna manjina koja bez obzira na Spotify voli kupiti ploču, bez obzira na kindle skuplja otisnuti strip ili knjigu.
Kao i sve do sad, dolaze novi alati, nove industrije jer to održava neoliberalni kapitalizam na životu, a na nama je da smo toga svjesni i ne zaboravimo tjerati mozak da radi. Baviti se mentalnom higijenom više nije stvar izbora, nego bi trebalo postati moranje u eri digitalizacije. Na žalost, u krdu je takvih malo pa će se svjestan pojedinac jako teško i sve teže uklopiti u amorfnu većinu.
Prije dvadeset godina ste objavili prvi „Žuti titl“ koji je dobio neslužbenu titulu „almanah ljubavi prema filmu“, a ta ljubav se održavala upoznavanjem svijeta filma na ljetnim matinejama, u videotekama i piratskim kasetama. To doba je Užuključivalo je to puno angažmana i volje, posebno da bi se došlo do nekih naslova za koje ste negdje načuli da su kultni, ali su nedostupni. Danas se doima da je cjelokupna kinematografija svijeta udaljena od svakog na par klikova. Jeste li tada maštali o takvoj „dalekoj budućnosti“?
Velimir Grgić: Istina, sada je sve dostupno, ali opet se gleda jedan posto onoga na vrhu nekoliko vodećih streaming platformi. Promijenilo se i sve i ništa. Svakako je sada lakše napisati knjigu kao što je „Žuti titl“ nego što je to bilo 2004. Ali čini se da je nitko ne piše… Pa smo, eto, dvadeset godina kasnije morali opet mi (smijeh).
Marko Mihalinec: Jako sam maštao i priželjkivao ovo što imamo danas. Jedino je neinteres za ronjenjem u dubinama ponuđenog nešto što nisam očekivao. Premalo je onih koje išta konkretno i duboko zanima, pojeo ih je komformizam, materijalizam i uspoređivanje. Rađe se praćakaju u plićaku s ostalima nego sami rone dubinama stvaranja. Pojela ih je nostalgija i žive po principu najbolje u životu je iza njih. Ali, i dalje su prave stvari, autorstvo i kreativa skriveni i treba kopati do njih, družiti se po piratskim i zatvorenim zajednicama da se dođe do najboljih sadržaja. Teško ćeš na Netflixu ili Disney+ danas pronaći umjetnost, a sumnjam da je to slučajnost.
Nadalje, kad ste 2004. objavili prvi „Žuti titl“, azijska kinematografija doimala nam se daljom od Marsa. Ne samo da se nije toliko znalo o njoj, već se doimalo da su nam potpuno strani i azijski kulturni obrasci i estetika. Dvadeset godina kasnije kao da čekamo da svaki tren Azija u filmskom svijetu preuzme globalni primat. Kako to tumačite?
Velimir Grgić: Kad smo mi 2004. vikali s vrha zgrade da svi trebaju obratiti pažnju na azijsku produkciju, azijski filmovi već jesu bili posvuda, od glavnih nagrada na svim prestižnim festivalima do potpune okupacije tadašnje scene diviksa. Problem je bio taj što je Hrvatska bila na perfieriji velikih globalnih pop-kulturnih fenomena i zbivanja. Svijetu je to bilo jasno, mogao je naslutiti putanju, a mi smo jahali svjetske trendove, doduše slučajno, ne zato što smo vizionari, nego jer volimo dobre filmove – a te 2004. godine azijski su filmovi jednostavno bili najbolji na svijetu. Naravno, digitalna globalizacija je kroz desetljeća odradila svoje pa je danas azijska produkcija popularna i u našoj Netflix ponudi…
Marko Mihalinec: Azija je najbolje dala baš u eri kad smo se nas dvojica filmski družili i počeli pisati knjige. Bilo je divno surfati na tom kreativnom valu dok je rastao i postajao tsunami. “Parazit” je pjenica raspadnutog vala i samo jeka kreativnog impulsa kinematografije koja je, tek sad i puno prekasno, masovno popularna i priznata. I na žalost, bez obzira na interes, klasici i remek-djela će ostati u sjeni mediokritetskih i manje autorskih modernih naslova.
Važno je napomenuti da su sva tri izdanja „Žutog titla“ ponovno dizajnirana, bogatije opremljena i tiskana. Koliko je trajao taj pothvat i tko je sve bio uključen?
Marko Mihalinec: Prihvatio sam se redizajna sve tri knjige, proces je trajao 70-ak dana. Zbog nekršenja autorskih prava, generirao sam preko 10.000 slika i vizuala uz pomoć umjetne inteligencije, Velimir je prepisao obje knjige jer nemamo finalne rukopise u arhivi. Odlučili smo uključiti i posebne dodatke iz web-arhive. “Žuti titl II – Povratak Žutog titla” mi je sjajan i nemam osjećaj da je riječ o reizdanju, nego o sasvim novoj knjizi koju je ovakav pristup baš dignuo na novu razinu. Duboki naklon uz ogromno “Hvala!” Kreši i Rockmarku što nije štedio na opremi i tisku, otisnuti smo na stripovski papir kako bi vizuali bili u najboljoj mogućoj kvaliteti, full-color, a opet s pažnjom na ukupnu cijenu knjige koja je s 19,90 eura ista kakva je bila cijena knjiga objavljenih 2004. godine.
Ako jednog dana pomislite da bi trilogija mogla postati kvadrologija, u kojem smjeru bi htjeli otići? Koji neistraženi celuloidni ili digitalni svijet vas mami da ga otkrijete?
Velimir Grgić: Tko to zna, nismo ni s ovom knjigom imali odmah kristalno jasnu ideju što i kako, ali znali smo da želimo obilježiti 20. godišnjicu “Žutog titla” i tako prošlo ljeto počeli planirati veliko iznenađenje za stare, a nadam se i neke nove čitatelje. Ne samo posebna rođendanska reizdanja, nego i potpuno novu knjigu. Prvo smo htjeli oživjeti koncept filmske kuharice, koji se vrtio u planovima prije desetak i više godina, ali ne bismo to bili mi ako ne bismo ubacili i recept za pripremu ljudskog mesa iz nekog od kanibalsploatacijskih klasika. Ali kako bi nas onda sponzorirali proizvođači lonaca i wokova? Ne može sve biti „Eat, Pray, Love“, jebiga. Druga je ideja bila napisati filmski self-help. Ali na kraju je Marko predložio nešto s čime smo se poigravali u prvom „Žutom titlu“, s listom „6 filmova koje bismo voljeli pogledati pa makar ih i sami morali snimiti“, samo ovog puta u formatu čitave knjige. I evo nas tu danas, 20 godina nakon pojave „Žutog titla“, u paktu s robotima za sveopće narodno veselje.
Marko Mihalinec: Samo humor, zabava i veselje. Što sam stariji, sve više uviđam da je to najteže, ali zato i najizazovnije raditi.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
