Velimir Grgić: Malom i nadrkanom narodu jako je puno toga ‘bizarnost’

Deset godina je prošlo od objavljivanja kultne filmske enciklopedije ‘Žuti titl’. Evo razgovora s jednim od autora…

  •  
  •  

Velimir Grgić (Foto: Domagoj Kunić)

Mitch je neprikosnoveni bog suvremene mitologije i ovdje mu samo skidam kapu. No, dakle, želiš reći da je apsolutno sva faktografija Žutog titla relevantna za komparativnu filmologiju i poznavanje filmske kulture?

Da.

Kako ste prikupljali svu ‘fun triviju’, znajući da je internet onomad bio uvelike šturiji i sadržajno ograničeniji medij? Dakle, koje su bile metode i tehnike istraživanja?

Nije se radilo o nikakvom prikupljanju trivije, u smislu da se kopalo po knjigama i tražilo skrivene informacije. Radilo se o gledanju. Sve što smo pisali, ujedno smo i gledali, davno prije pisanja ili tijekom stvaranja knjige. Nema nikakvog pretjeranog istraživanja i kopanja po bilo čemu, osim kopanja po svojoj VHS i diviks arhivi te arhivama prijatelja, umrežavanja s ljudima sličnih nazora i opsesija, koji ti otkrivaju nove svemire dok ih ti u isto vrijeme otkrivaš njima. I korištenja vlastitih očiju. I malo mozga. Jako malo mozga. Plus literatura koje je navedena u knjizi, naravno. Blaženi bili „Nindža“ i „Lun kralj ponoći“.

Danas je Žuti titl doslovce nadišao svoje granice, razbio ih i postao projekt u nastanku na internetskoj platformi iza istoimene domene gdje proširujete priču. Što zapravo internetska stranica Žuti titl formira u sferi Interneta?

Kada je pokrenut, site je zamišljen kao nadopuna lista iz knjige, kako dolaze nove stvari i otkrivaju se neke previđene stare. No brzo smo skupili milijun klikova pa odlučili da, kada već imamo publiku, možemo napraviti i nešto ozbiljnije. Desetak godina kasnije, Žuti titl je svojevrsni portal u svijet drugačijeg filma, ili kako mu slogan kaže „Drugačije o filmu / O drugačijem filmu“. U neku ruku brend koji nikada nismo pošteno naplatili, ali i orijentir za post-balkansku generaciju, kojoj treba informacija prije digitalnog pecanja. Kroz desetljeće se skupilo svega, ekskluzivnih intervjua, pregleda, sponzorstava…, ali jezgra sadržaja su mali osobni osvrti, nešto kao dnevnik gledanja i info-punkt za one koji bi možda gledali isto što i mi. Ništa se nije promijenilo tijekom tih deset godina – i dalje sve radimo sami, Marko, Arminio i ja, ne ovisimo o nikome i ništa ne zarađujemo pa pišemo kad, koliko, što i kako hoćemo. Žuti titl može opstati samo tako ili nikako.

Iako nisi pripadnik nekog fandoma i geekosfere, barem koliko mi je poznato, tvoja opsesija japanskim bizarnostima ili japanskom pop i underground kulturom koju mi klasificiramo kao bizarnima, manifestirala se u nekoliko knjiga posvećenim tim fenomenima. Kako se hvataš u koštac s određenim od njih kada nabasaš na njih?

Ja sam opsjednut s mnogim stvarima. Štoviše, kad malo bolje razmislim, jedina osoba koja mi može konkurirati po broju i izmjenjivanju opsesija je Tim Ferris (smijeh)… Skoro pa. Bez opsesija život ne bi bio vrijedan življenja. Moja je karakteristika ta da svaku stotu opsesiju mogu egzorcizmom izvući iz sebe i staviti na papir kroz tastaturu, tj. artikulirati je u formi knjige te tako zatvoriti poglavlje prije odlaska na novo putovanje, a pri tome možda virusom zaraziti druge, ‘sličnomisleće’ ljude. Kad je Japan u pitanju, ‘ajmo još jednom ponoviti koje su to knjige – prva, Jegulje, nastala je kao moj ‘mondo film’ u formi knjige, inspiriran pisanjem Povratka Žutog titla, literarni šokumentarac stvoren kao produžena verzija uspješnog i tada jako aktualnog feljtona o japanskim seks fetišima, objavljivanim u nastavcima na tadašnjem HTnetu. Katane, knjiga o japanskom filmu, izišle su samo i isključivo zahvaljujući tome što su Jegulje bile hit, otvorile su joj vrata baš kao što je recimo Eminem otvorio vrata Ritmu i rimi. Trebalo je onda zaokružiti trilogiju pa je Harakiri bio idealna prilika za objasniti ljudima što je to ero guro nansensu, posebno u doba kada je japanska popularna kultura masovno dolazila na Zapad posve obojena ero guro elementima, ali malo je tko imao pojma što, kako, zašto i odakle sve te ‘čudne stvari’. Najnovija Banzai Manzai!!!, koja nije dio trilogije, priča je o japanskoj komediji, nastala ‘slučajno’, ali je svakako jedna od meni dražih, gotovo dobra kao Harakiri. Naravno, malom, zbunjenom i umjereno nadrkanom narodu na brdovitom Balkanu jako je puno toga ‘bizarnost’, a posebno kada dolazi iz dijametralno suprotnih kulturnih kodova. Knjige će onima koje to zanima približiti i objasniti neke stvari, ali najveće postignuće jest to što su moje knjige o Japanu pretvorile Jesenski i Turk u dežurnog izdavača sličnih sadržaja, tj. ohrabrile su mnoge da im ponude svoje verzije ukoričenih japanskih fenomena, od gospodarstva do mode. To je divna, divna stvar. Dalje>>

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

  •  
  •  

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X