Deset godina je prošlo od objavljivanja kultne filmske enciklopedije ‘Žuti titl’. Evo razgovora s jednim od autora…
Kad smo kod japanologije, zanima me tvoja percepcija kulturnog paradoksa tog naroda (dakako, govorim iz eurocentrične perspektive i odmah unaprijed se posipam pepelom): prilična inhibiranost u socijalnim konvencijama i praksama u sukobu s krajnjim seksualnim ekstremizmom?
Mi smo kršćanska kultura. Oni nisu. U kršćanstvu, seks je fuj i ‘bekan’. U šintoizmu, on je normalan poput ispijanja čaše vode. Osim toga, kult zabrana rađa ekstreme – a dolazak Zapada u Japan, još tijekom restauracije Meiji, ali posebno nakon Drugog svjetskog rata kada su Ameri, primjerice, odmah u startu okupacije zabranili prostituciju, posve je izmijenilo Japan, sudarivši seksualno oslobođenu tradiciju s novouvezenom kršćanskom krivnjom. Jedna od najpoznatijih teorija popularnosti bukkakea kaže da je pretjerana uporaba sperme nužna zbog zakonski definirane pikselizacije/cenzure rasplodnih organa pred kamerom. Uvijek se sve vrti oko pronalaska rupa u zakonu i pronalaska niša za kapitaliziranje. Pribrojite tome radikalno drugačiju kulturu, prirodu tokijske kapitalističke džungle, radijaciju… pa, dobro je da se ne ševe s Godzillom. Osim toga, ako znamo da su Japan i Njemačka (i možda Brazil) najpoznatije zemlje kada su u pitanju seksualne perverzije, fetiši i ‘bolesna sranja’ u seks-industriji, onda vjerojatno postoji poveznica između desničarskog političkog ekstremizma i seksualnog ekstremizma, ali prepuštam drugima da to istraže.
Kako uspijevaš konzumirati svu tu silnu kinematografiju i njezine ine (opskurne) subverzije, što u kontekstu europskog, što japanskog filma?
Pa nije to baš neka znanost. Sjedneš i gledaš. Možeš i stajati, ako je teško sjediti… Naravno, ja sam u prednosti nad mnogim hobistima i slučajnim prolaznicima, jer živim od toga. Između ostalog. Nisam student i ne radim kao, štajaznam, pravnik ili ekonomist u nekom uredu pa kada dođem kući, prije spavanja jedva stignem pogledati neki film koji mi se u to vrijeme nudi na RTL-u… Hvatati, tražiti, juriti, gledati, slušati, čitati, razmišljati i analizirati posao je od kojeg živim cijeli život. Nadam se da će potrajati, ali u isto vrijeme znam da ništa ne traje. Osim toga, gubljenje vremena je moj najveći neprijatelj pa se tako namjeravam do smrti boriti za njegovo uništenje – ne sjedim satima po kavama, ne pijem, ne pušim (cigarete), ne tulumarim, ne blejim u prazno… Osim kada meditiram, ali i onda češće žmirim (smijeh)… Čitam, pišem, putujem, pucam, slikam, kuham, stvaram, razmišljam, uživam. Sve se stigne. U zadnje vrijeme u mom su fokusu pištolji, čajevi, korejski jezik, neuroznanost, Zen i David Deutsch, ali ne, ništa od toga nije predmet moje nove knjige, koja se lagano kuha u primozgu. Opsesije, sadržaji, promjene… Sve drugo nije život, nego spora smrt.
Dakle, mali hedonizmi proizlaze iz balansiranja potreba i afiniteta… Kako bi usporedio film kao medij danas dostupan doslovce u džepu i s dva-tri udarca po stakalcu s filmom kada si se ti počeo baviti njime kao analitičar i novinar? Kakve su receptivne i, mogli bismo reći, kognitivne generacijske razlike?
Promjene su toliko brze da kada ih jednom detektiramo i naglasimo razlike, već smo zastarjeli. Zbog te brzine, kognitivne razlike unutar istih generacija nisu puno manje od razlika na generacijskoj razini – moja generacija, koju Jurica Pavičić hrabro zove ‘Žuti titl generacijom’, već je prošla sve od kina, Bete i VHS-a preko DVD-a do diviksa, HD-a, 3D-a, 4K… Sve to, od formata preko formi distribucije, mijenja filmsko iskustvo iz dana u dan – vidimo i sami koliko je industrijskih promjena izazvano svime time, opasno napuhani balon milijarderskih blockbustera, smrt filmova ‘srednjeg budžeta’ i nevjerojatan skok sve pametnije televizije… Ali da, ja sam star čovjek. Karijeru sam započeo s VHS-om i pisaćom mašinom. Klincima je to već muzejska terminologija.
Kada bi Velimir Grgić snimao dokumentarni film o nekom glazbenom imenu, bilo da se radilo o bendu ili samostalnom glazbeniku, odnosno o glazbenom fenomenu, pokretu, epohi ili glazbenoj mutaciji, što bi to bilo? Vjerojatno možeš izvući iz rukava nešto što te u glazbeno-filmskoj domeni fascinira da bi tome pristupio ‘žutotitlovskim’ redateljskim principom?
Kao pravi egomanijak, Velimir Grgić bi snimao dokumentarac o Velimiru Grgiću. Objavio je puno demo-albuma još kao dijete, bio član Vrućih kitica i Punk Rock Hrvata, DJ-irao na Future Shocku, s fendovima pokrenuo ‘Krv, znoj i guze’, najbolju klupsku večer u Zagrebu… Bila je to prekrasno ozvučena mladost koje bi se valjalo podsjetiti. Šalim se… Samo bih na dva imena potrošio vrijeme i pažnju potrebnu za snimanje dokumentarca: Tom Waits i Claudio Sanchez. OK, možda i Đoni Štulić, ali nisam siguran da se tu više ima što za reći.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
