Posljednjih godina stvarno se čini kako svaki hrvatski grad i selo, posebno na obali, ima svoj ljetni festival. Ono što Velvet, koji se drugu godinu zaredom održao u Puntu na otoku Krku, razdvaja od nebrojenih glazbenih smotri diljem Lijepe naše, jest koncept baziran na predstavljanju mladih i nadolazećih bendova iz čitave Europe.
Za početak, trebao bih spomenuti kako na Krku ljetujem cijeli život i kako se ni u kom slučaju ne radi o “obećanoj zemlji” za ovakve projekte. Domicilne vlasti i stanovništvo odavno su se odlučili za obiteljski tip turizma koji ponudu zabave za mlade svodi na narodna veselja znana kao fešte ili rijetke i prilično otužne diskoklubove. Iznimku su do prošle godine predstavljali tek mali, jednodnevni festivali poput Prvomajskog inkubatora i Evo ti pa slušaj, kao i povremeni koncerti organizirani od strane skupine krčkih entuzijasta. Tu se, uz nedovoljnu reklamu, skrivaju i razlozi zbog kojih Velvet muku muči s preslabom posjetom pa je stvarno šteta što je neke iznimne koncerte, poput onog Chuija, pratilo svega stotinjak ljudi.
U odnosu na premijerno izdanje, obilježeno “dječjim bolestima” poput preklapanja zvuka s različitih pozornica i potpuni raspad bilo čega nalik satnici i rasporedu, ovoga su puta stvari tekle prilično glatko. Uvodni dan poslužio je kao zagrijavanje, uz besplatni upad i DJ-setove u samom centru Punta, nakon čega se čitava priča u ponedjeljak preselila na plažnu Punta de Bij. Na istu sam ušetao negdje sredinom nastupa simpatične diskoidne četvorke iz Beča po imenu At Pavillon. Poslije njih na susjednu pozornicu izašli su bjelovarski Them Moose Rush i predstavili nam svoj našpanani i neukrotivi složenac stonera, grungea, garaže, noisea i aktualnih rock strujanja. Status koncertne atrakcije opravdali su s lakoćom, posebno u instrumentalnim dionicama punim tiho-glasno i stani-kreni dinamike, no dojam je donekle pokvario pjevač i gitarist Nikola Runjavec čiji vokal, vrlo sličan onom Briana Molka iz Placeba, uz takvu distorziranu tutnjavu ipak djeluje malo premekano.
Chui su, pak, ponovno pokazali da su klasa za sebe, kako na festivalu tako i na regionalnoj glazbenoj sceni. U aktualnoj postavi klavijaturisti Toniju Starešiniću i saksofonistu Vojkan Jocić, kojem je pripala i uloga drugog solista grupe, pridružila se iznimna ritam-sekcija Ivan Levačić (bubnjevi) i Konrad Lovrenčić (bas) spremna ispratiti ih u soničnim avanturama u rasponu od jazz i space rock prošlosti do funkoidnog groovea i elektronske plesne glazbe. U odnosu na posljednji put kada sam ih slušao uživo, Chui su sada bili puno “orniji” za jam session i improvizacije koje su naizmjenično podsjećale na radove Gillesa Petersona, Vangelisa, Jean-Michel Jarrea, Chicago Underground Dua, Herbieja Hancocka, Milesa Davisa, čak i Franka Zappe ili svemirskih psihodeličara tipa Gong ili Hawkwind, pri čemu su sve navedeno na okupu držali programirani beatovi. Vrhunac nastupa, barem za potpisnika ovih redaka, bila je izvedba sasvim nove, još neimenovane stvari u kojoj su zvučali kao da je John Carpenter, skladajući neki od svojih soundtrackova, instrumentaliste pronašao u zadimljenom jazzerskom baru iz druge polovice šezdesetih.
Najveće razočaranje svakako su bili headlineri, londonski art-pop kolektiv Vanishing Twin. Njihov izričaj najlakše je opisati kao “Morcheeba bez zaraznih refrena”, protkan popističnijim ogrankom trip-hopa (npr. Zero 7) i indie elektronike kakvu izvodi Roisin Murphy. Nažalost, opako im nedostaje originalnosti, pogotovo kada se odluče eksperimentirati unatoč činjenici da im nije baš najjasnije kako se to radi.
Slabi nastupi stranaca nastavili su se i završne večeri festivala. Mađarski The Immigrants vole se nazivati space-rockom premda je jedini space dio njihove glazbe tek efektima do vrha nafilana gitara, dok je ostatak brzo zaboravljivi i neoriginalni naklon britpopu, američkom college rocku i indieju. Njihovi zemljaci The Beans zato su spadali među najbolje što smo mogli gledati na Velvetu – puni energije i punkerski divlji, u punoj brzini prošetali su rock’n’roll poviješću od bluesa do Arctic Monkeysa uz catchy melodije i višeglasno “odurlane” refrene.
Slovenski persons from porlock također su odradili vrlo solidnih 40-ak minuta u kojima su psihodeličnu tradiciju šezdesetih spojili sa shoegazeom My Bloody Valentine i Ride te Beatlesovsku melodioznost razarali feedbackom i fuzzom kakvima bi se ponosili i Sonic Youth.
Jaakko Eino Kalevi, headliner iz Finske, nije pokazao ništa više od mjestimično zanimljive, na synthovima temeljene glazbene pratnje nekom nikad snimljenom SF filmu zbog čega je njegovo mjesto stvarno trebalo prepustiti Svemirku. Riječ je o skupini zagrebačkih zajebanata koji istovremeno parodiraju i slave pop osamdesetih, bilo da je riječ o Oliveru Mandiću, grupi U škripcu, artizmu Roxy Musica ili melankoliji The Smithsa, uz “spaljene” stihove koji kao da su ispali iz bilježnice Mikija Solusa.
Sve u svemu, više nego dovoljno dobre glazbe za 80 kuna koliko je koštala dvodnevna ulaznica, pa se iskreno nadam kako će ovu hvalevrijednu inicijativu u budućnosti prepoznati i puno više publike.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
