Možda bi moto albuma ‘Where Have You Been All My Life?’ trebao glasiti: nikada dovoljno mlad za obraditi samog sebe.
Dublinski indie folk sastav Villagers predvođen pjevačem Conorom O’Brienom obradio je svoje starije pjesme i uvrstio ih na album „Where Have You Been All My Life?“. Teško je reći da je Natalie Merchant s „Paradise Is There – The New Tigerlily Recording“ pokrenula val samoreproduciranja pjesama, no da cijela stvar postaje učestala, to nije teško primijetiti.
Villagers iznenađuju tim potezom, prevenstveno jer su mladi bend oformljen 2008. godine. No bit će da su O’Brienu pod ruku došle neke ploče Joséa Gonzáleza kad se odlučio za taj emocijama nabijeni potpuni organsko-akustični pristup. U neku ruku „Where Have You Been All My Life?“ je uplugged album, samo sniman u studijskim uvjetima, a ne pred publikom. To je album zagasitih tonova, naglašene vokalne melanholije u kojoj Conor O’Brien ponekad skoro pa šaptom traži pravi izgovor sjete koja ga opsjeda i koju zvukovno širi.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=8UsYbProrac[/youtube]
Ali u stanju je i iznenaditi jer začas uleti u neki forte, kao na pjesmu „Lighthouse“, kad ga obuzmu snažije emocije. Samo što to nije pravilo ovog albuma, kojeg se može okarakterizirati prilično fluidnim i još značajnije; nenametljivim. O’Brien dobro balansira na toj žici da njegova patnja romantičarski ostane uzvišena, a ne prenametljivo persuazivna, a time i patetična. Ostavlja slušatelju dovoljno prostora da se može ‘odlijepiti’ od njegove priče, ali se i po raspoloženju dublje prepustiti njegovoj boli praćenom decentnim i pažljivo uklopljenim instrumentarijem benda.
Kao favoriti se nameću „Set The Tigers Free“, „Courage“, „The Soul Serene“, „Memoir“ i posebno najhrabrije aranžirana i izvedena „The Waves“. Album zatvara jedina pjesma koja ne pripada radu Villagersa, a to je country klasik „Wichita Lineman“ Jimmyja Webba koju je krajem šezdesetih prošlog stoljeća proslavio Glen Campbell. S „Wichita Lineman“ postaje pomalo poražavajuće jasno da Villagers barataju s manje uvjerljivosti kad na repertoaru nije njihova pjesma. Onda nisu na svom teritoriju i sav taj ‘cool’ kojim zrače s početka postaje ‘oprezan cool’ ili ‘isforsirani cool’ i to pomalo nagriza cijelu konstrukciju. Ali opet to je samo jedan moment ovog albuma čiji eksperiment samoobrađivanja se čini smislen obzirom da sasvim solidno diše kao cjelina. A sad, jeste li cijeli život čekali ovakav album, to je sasvim druga stvar.
Ocjena: 7/10
(Domino / Dancing Bear, 2016.)