Kalifornijski bend Vintage Trouble sinoć se premijerno koncertno predstavio zagrebačkoj publici u Vintage Industrial Baru.
Ono što radi bend Vintage Trouble pomalo je Sizifov posao. A sve što radi ta četvorka koji čine pjevač Ty Taylor, gitarist Nalle Colt, basist Rick Barrio Dill i bubnjar Richard Danielson jest vraćanje vremenskog brojčanika unatrag kako bi dočarali vremena kad su blues, rock i soul bili novi, uzbudljivi i mladi. Ukratko, tanka je linija između biti arhaično zastario i biti vintage osvježenje.
Vintage Trouble tu hodaju po rubu. Prava, ‘nevolja’, reklo bi se. Vintage nevolja.
Ako bih se igrao vražjeg odvjetnika, mogao bih reći da je rock spao na niske grane ako se ufa u ovakav bend, koji jest činjenično otvarao koncerte velikanima kao što su Rolling Stones, AC/DC, The Who, Bon Jovi, Paloma Faith ili Dave Matthews Band, ali nije riječ o umjetničkim kalibrima koji su u stanju staro utkati u nešto zanimljivo novo kao što to rade njihove kolege Algiers (ako ćemo o stremljenjima kuda bi nas moderni rock danas trebao odvesti, a da su također u njega utkani stari blues, soul i rock) ili Black Pumas (koji na vintage zvuku ispletu planetarni hit), ili pak Gabriels (koji uistinu agilno traže nove smjerove gospel glazbe).
Čak i kad se priča o modernim rukavcima bluesa, Vintage Trouble tu problematično grebu po površini, ako ćemo o autorskim dometima. Time svakako spadaju u red onih kroz čiji rad se itekako osjeti koliko je teško samostalno doći do kreativnih pozicija velikana ispred njih koji su utrli put drugima.
S druge pak strane najjači adut Vintage Troublea su koncerti zahvaljujući Tyu Tayloru koji je u tančine ispekao vještinu showmana, a uz to je i uistinu vrstan pjevač. Tako je u srijedu solidno popunjeni Vintage Industrial Bar ‘jeo iz ruke’ bendu već tijekom izvedbe prve pjesme „Run Like River“. Taylor je majstorski publici zadao ulogu pjevanja refrena i u hodu definirao kad se okupljeni uključuju kao zbor i ujedno podrška u pjevanju, za koju obično moraju proći godine da bi publika općenito to prihvatila. Ništa manje efektno nije prošla ni naredna „Blues Hand Me Down“ za koju je Taylor također imao uvodnu priču za brzo postizanje efekta prihvaćanja.
U tom smislu su Vintage Trouble apsolutna live atrakcija. Konstantno se radilo na angažiranju publike. Ty je uskakao među prisutne, animirao svakog, penjao se čak i na ogradu tonskog pulta, pjevao na video poziv kad mu je netko tutnuo smartphone u ruke, te na koncu agitirao na svakog tko je sinoć bio na njihovom koncertu da idući put ne dođu sami „jer su koncerti uživo daleko bolja duhovna hrana od gledanja Netflixa“.
U izvedbama se nije moglo naći zamjerke niti jednog trenutka, posebno u soul i blues baladama u kojima je ta četvorka izuzetno jaka, samo što je to pratio klasični problem blebetanja u publici, jer eto kad bend zasvira malo tiše, neki misle da su dobili pauzu da razvežu priču nekome kraj sebe. Takvu hudu sudbinu su nažalost doživjele „Not The One“ i „Another Man’s World“, za razliku od obrade Wonderove „Higher Ground“ koja je dočekana ekstatično pa tako do pretposljednje, ujedno i snažno rasno i politički angažirane, „Repeating History“ koja je nastala nakon ubojstva Georgea Floyda, te posljednje „Knock Me Out“.
Upravo je posljednja „Knock Me Out“ nokautirala i samog Tya Taylora nakon sat i pol koncerta. Pjevati snažno, kako to uglavnom crni pjevači najbolje znaju, imalo je svoju cijenu u ljetnim uvjetima zatvorenog prostora. Bio sam dovoljno blizu da vidim Tayorov znak kolegama na kraju da mu se zamantalo, što nije rezultiralo povlačenjem u bočni dio gdje je backstage, već brzo probijanje cijelog benda kroz publiku kako bi se što prije dočepali svježeg zraka. Bis je dakako zbog toga izostao. Publika je zviždala i zahtijevala ga uz klasično: „We want more“, ali može li se bendu to uzeti za veliko zlo, s tim se ne bih složio. Tko god misli da je ‘pičkin dim’ sat i pol pjevanja iz dijafragme u klupskim uvjetima usred ljeta, neka pokuša učiniti isto.
Tijekom koncerta je također bio izražen jedan detalj koji se ticao semantike, tj. komunikacijskih običaja. Kao što je već u uvodu navedeno Vintage Trouble u današnjici baštini vintage glazbu, pa tako i običaje komuniciranja s publikom. Za one starije možda je bilo i previše komunikacije između pjesama i Tyevog građenje priče baš oko svake. Dakle, nije se dogodilo da je krenulo nizanje pjesama bez najave, ali autoru ovih redaka je teško u tom smjeru uputiti kritiku bendu obzirom na dugu ‘preaching’ povijest afroameričkih izvođača, na što se može gledati kao na običaj koji seže do samih početaka izvođenja te glazbe općenito gledano.
U tom smislu, možda je sinoć netko mogao to doživjeti kao da se frontmen Vintage Troublea obraća nekom plemenu koje nikad nije čulo za blues i rock, ali on isto tako na koncertima komunicira i na svom domicilnom terenu. Oni mlađi u publici su to pak zdušno prihvatili jer su rijetki imali priliku takvog showmena vidjeti uživo. Ako se tako sagleda slika, Vintage Trouble nisu koncertna partija za one koji su uživo mogli svjedočiti nastupima jednog B.B. Kinga, Jamesa Browna i ostalih velikana, već moderna početna stepenica za mlade koji nikad to nisu iskušali i koji bi mogli nakon njihovog nastupa potražiti na nekom servisu „Higher Gorund“ od Stevieja Wondera i ući u jedan sasvim novi svijet organske glazbe, mimo elektronike i trapa kojom je ta generacija najviše izložena. Oni pak koji znaju da su „Higher Ground“ jednom davno obradili Red Hot Chili Peppers nisu publika kojoj se obraća Vintage Trouble.
Stoga, ako svi oni mladi od sinoć poslušaju Taylorov savjet da idući put ne budu usamljeni koncertni slučajevi, već da povedu sa sobom svoju ekipu da iskusi nešto drukčije predviđam da će Vintage Trouble ‘napuniti double’ i da će koncertni tulum biti jednako dobar.
Oni stariji će možda dvaput promisliti iako spadaju u ljubitelje rocka, bluesa i soula, jer glazba načelno jest ista, ali ‘udice’ koje baca Vintage Trouble uglavnom nisu za njih.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
