Vlatko Stefanovski ‘Taftalidze Shuffle’ – Vlatkova garaža

Egzotika samog naziva albuma je upućivala na to, kao i priča u pozadini u kojoj je Stefanovski izrazio želju odati počast skopskom kvartu Taftalidže koji mu je posebno prirastao srcu iz vremena vlastite mladosti.

Vlatko Stefanovski ‘Taftalidze Shuffle’

Albumom „Mother Tongue“, posvećenom majci, Vlatko Stefanovski je 2018. pogodio tamo gdje treba akustičnim izletom u makedonsku tradicijsku glazbu. Dvije godine kasnije činilo se da bi slična formula mogla zaživjeti i u elektrificiranom, bendovskom ruhu s albumom „Taftalidze Shuffle“. Naime, egzotika samog naziva albuma je upućivala na to, kao i priča u pozadini u kojoj je Stefanovski izrazio želju odati počast skopskom kvartu Taftalidže koji mu je posebno prirastao srcu iz vremena vlastite mladosti.

‘Mirisalo’ je, dakle, da bi to mogao također biti i hommage grupi Leb i sol – grupi koja je upravo zahvaljujući prihvatanju makedonskog glazbenog nasljeđa izbjegla biti samo jedna u nizu prog rock grupa svog vremena koje su svirale po istom obrascu. No, međutim, ništa od toga.

Hipotetski kazano, „Taftalidze Shuffle“ mogao se komotno zvati „Boston Shuffle“ ili „Cincinnati Shuffle“, ili nešto slično, jer osim makedonskog jezika, u glazbenom segmentu nema zvuka koji bi ikako mogao upućivati na te krajeve. Ukratko, u ‘Vlatkovoj garaži’ ima puno bluesa i funka koji su popistički obojani gitarističkim prog rock obrascima. To je forma u kojoj se odavno nema što novo za reći, kao što je već i odavno dokazano da pobrojane stilove pažljivo i smisleno treba križati i kombinirati kad je o diskografiji riječ, ako se želi dobiti bar neki dašak uzbuđenja.

No boljka da bend upravo tako treba zvučati kako bi dokazivao, valjda, neku sviračku superiornost (što na koncu rijetko koga zanima) muči solidan broj veteranskih ikona s ovih prostora; od Parnog valjka i Seada Lipovače pa do Vlatka Stefanovskog, kao i prošlogodišnjeg povratnika Tihomira Popa Asanovića (koji, usput kazano i gostuje na ovom albumu). Nisu pobrojani stilski nimalo slični, no težnja da defaultni prljavi rock / funk / blues zvuk produkcijski lickaju do savršene bezličnosti svima im je ista.

U slučaju „Taftalidze Shuffle“ albuma stvar bi eventualno izvukao neki makedonski tradicijski obrazac, ali uzalud, jer je Stefanovski sa svojim triom u potpunosti bježao od zvuka jugoistočne Europe želeći izbrusiti zapadnjačku sliku o sebi, pa eto, sve zvuči kao da su i odsvirali američki ili engleski studijski muzičari, što je svakako pirova pobjeda, ako ne i promašaj.

Autorski pak, slika je pomalo banalna. Konkretno, uvodna „Taftalidze Shuffle“ je u shuffleu tj. šafl ritmu, „Funky Junkie“ je funk, „Igranka“ je Vlatkova vizija groznice subotnje večeri tamo negdje iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, da bi onda potpuno neočekivano „Garaža“ bila soft rock oda inventaru garaže u kojoj Vlatko ima probe. Mislim, nije da sam očekivao trip kroz povijest rocka i ljudskih sudbina kao što je Frank Zappa to učinio u „Joe’s Garage“, jer Stafanovski lirski jednostavno nije taj kapacitet, ali stvarno je ispod svake razine kvalitete imati tekst u smislu da bi jednog dana autor mogao napisati esej o inventaru garaže u kojoj je svirao (i valjda još uvijek svira). Mogao je bar jednu pričicu iznijeti kad joj je već pjesmu posvetio. A valjda zbog praznine koju ta pjesma ostavlja nakon nje ide instrumentalna „Global warming – local frezing“ kao podloga za razmišljati o tome.

U svoj toj lirici slabijeg intenziteta postoji jedan neugodan moment koji se kristalizira u pjesmama „Ogledalo“ i „Nemam pesna za tebe“, a kojeg vjerojatno ni Stefanovski nije pretjerano svjestan. Naime, kao što stalno odašilje jasan signal slušatelju koji treba biti svjestan da ima posla s gitarističkim virtuozom, on tu docirajuću pozu često preslikava i u liriku, a dociranje je, kao što je dobro poznato, smrt za liriku. Dociranje s visoka je u najmanju ruku naporno, a često i uvredljivo, kad krene u smjeru: „Sad će ti čiča nešto reći…“, a od čiče bi da čuješ neku toplu riječ ili kako mu je srce nekad od silne ljubavi tuklo zbog nekog, a ne da te posere.

Stefanovski je baš s ovim albumom propustio priliku da nam pruži i lirsku iskru tako nečeg toplog, poput njemu omiljenih durskih pasaža. Umjesto toga dobili smo neinventivno i zastarjelo srednjestrujaško ego tripanje, pa ispada da je najvažnija priča oko ovog albuma činjenica da u Vlatkovom triju svira njegov sin Jan Stefanovski. Eh da, bila je i vijest da je ovaj album u jednom trenutku izbio i na prvo mjesto po prodaji u Hrvatskoj. Naravno i za to postoji racionalan odgovor u diskografskom biznisu, a to je da u puno slučajeva dobar prethodni album dobro prodaje trenutni. I ako ćemo se držati te formule, taj album uzročnik bio je „Mother Tongue“, album koji je u svakom pogledu kvalitetniji i osebujniji od recentnog, na što još treba dodati i njegov minuli staž.

Ocjena: 5/10

(Croatia Records, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X