Vojko V je u subotu po drugi put u karijeri dupkom napunio malu dvoranu zagrebačkog Doma sportova potvrdivši tako svoj status najtraženijeg hrvatskog repera.
U povijesti hrvatskog hip-hopa splitski TBF mogu se smatrati rodonačelnicima tzv. tranzicijskog izričaja u kojem je društvo na putu prilagodbe napuštalo jedan sistem i navike iz njega zajedno sa svim ratnim i poslijeratnim traumama koje je vuklo sa sobom kao poputbinu. Vrijeme kad je mala getoizirana ekipica brzo shvatila da je izvan njihova kruga njihova početna umjetnost zdravog đira obična tlapnja i da se treba pozabaviti ozbiljnijim društvenim angažmanom u lirici, dokle god trajala ta iscrpljujuća tranzicija koja se nakon dugog niza godina činila kao beskonačna vožnja bez cilja.
Dva desetljeća kasnije jedan drugi splitski reper svojim je debitantskim albumom „odsvirao“ kraj tranzicije. Dakako, riječ je o Vojku V iz čije lirike je prštalo nezadovoljstvo pojedinca konzumerističkim navikama u kojima je stasao. Društvenu angažiranost prijašnjih desetljeća zamijenilo je przničko brojanje svake kune i lipe, opsjednutost samim sobom, svađanje s osobljem prodavaonice oko šnite salame, sitno mešetarenje, maštanje o zastupničkoj penziji… Dakle, čitav niz elemenata „use, na se i poda se“ filozofije protkan nabrajanjima proizvoda i brendova onako kako iskaču reklame po medijima, sve odrepano zasigurno jedinstvenim lirskim stilom koji bi se mogao nazvati kaosom misli, a ne tijekom misli.
Svoj prvi mali Dom sportova Vojko V je napunio niti šest mjeseci od objave debitantskog albuma 2018. godine jer se široki sloj publike prepoznao u njegovoj lirici kaosa oslobođenoj i najmanje trunke društvenog angažmana. Jer tko će se baviti društvom dok gori u paklu generacijama sanjanog individualizma? I time je bilo jasno da je tranzicija završena. Hrvatska individua konačno je doputovala tamo gdje se nalazi svaka individua zapadnog svijeta, suočena s više-manje istim individualnim problemima, razapeta između infotainmenta i entertainmenta, između ‘crnih petaka’ i ‘veselih kredita’.
Nošen neospornim talentom kojim je dekodirao novu stvarnost Vojko V je tada bio na putu da ubrzo zauzme i veliki Dom sportova da se u međuvremenu nije dogodila pandemija i potres u Zagrebu koji je tu dvoranu učinio neupotrebljivom, a uz to se nametnuo i imperativ ponavljanja diskografskog uspjeha eponimnog prvijenca. Recentni album „Dvojko“ doživio je sličnu sudbinu kad je donio novu porciju Vojkovog kaosa misli. Zvjezdani status bio je potvrđen i stekli su se uvjeti za novo zagrebačko masovnije okupljanje na kojem se Vojko V opet pokazao promućurnim spektakl-maherom shvativši da spektakl ne može bez atributa spektakla.
Već je njegov prvi nastup nosio zametke razmišljanja u tom smjeru kad je zaigrao na svojevrsnu kartu anti-spektakla zatraživši da se na pozornicu postavi kemijski zahod. Otad su stvari daleko maštovitije evoluirale. Sinoć je tako pozornicom dominirala 5-6 metara visoka skulptura Vojkovog lica koje je na samom početku koncerta 3d mapping projekcijom oživjelo i zapjevalo pjesmu „Sharebedžija“. S takvim tehnološkim talking head momentom dvorana je proključala od euforije i prije nego li je pravi Vojko V istrčao na pozornicu.
Za razliku od prvog koncerta, ovog puta nije bilo brige ima li splitski reper dovoljno pjesama na lageru, pa je u konačnici s repetama „Narodne“ Dječaka i techno verzije evergrina „Ne može“ koncert probio dva sata po trajanju. Vojko V bio je odlično raspoložen i s lakoćom je vodio cijeli show dok je ogromna glava bila savršena podloga za pomno pripremljene vizualne projekcije koje su bile savršeno sinkronizirane s nastupom, bilo da se sa slajdovima pomagalo publici da drži „žena, dica, bušilica“ ritam u pjesmi „Bauhaus“, ili da „Lovrinac“ nosi snažne elemente vizuala koji se vezuju uz meksički Día de los Muertos.
Iako ni Vojko V ni publika nisu prvih sat vremena pokazivali znake umora, izuzetno dobro je legao baladni break s „TT33“ kad je Matija Dedić svirao klavirsku jazz pratnju, jer naravno moć uživo odsvirane glazbe uvijek je teško nadomjestiti. A također, kraj su začinila i dva bubnjara koji su svirali ‘instalirani’ na vrhu ogromne glave pojačavši ionako euforični koncert na kojem nije nedostajalo ni natjecanje u sklekovima na pozornici, kao ni finalni plesni raspašoj kad se 15 ljudi iz publike popelo i plesalo uz techno ritam.
Na samom kraju Vojko V se svima zahvalio na „koncertu života“, a zaključak je da zahvaljujući cjelokupnom produkcijskom skoku koje je sinoć prezentiran u Domu sportova, nije isključeno da bi sve to moglo dobiti ekstenziju kroz nimalo manje uspješnu turneju kako po ostatku Hrvatske, tako i po regiji.