Najuspješnjija ovogodišnja glazbena priča sinoć je dobila i svoju kulminaciju. Vojko V rasprodao je zagrebački Dom sportova i oživio svoj nadrealni cirkus na sveopće oduševljenje.
Zadovoljstvo postignutim Vojko Vrućina nije krio. Tijekom koncerta se tako posebno zahvalio zagrebačkoj publici izjavljujući kako ima razvijenu kulturu posjećivanja koncerata bez navika potezanja za rukav i žicanja besplatnih upada i dodao kako je u Zagrebu uvijek bio spas kad Dječacima i Kiši metaka nisu ‘sjale ruže’ u matičnom gradu. Dakako tu zahvalu je ‘podvukao’ izvedbom pjesme „ZGB“ Dječaka. Općenito je središnji dio koncerta bio popunjen uspješnicama Dječaka i Kiše metaka, sastava u kojima je, po vlastitim riječima, sve naučio, jer trebalo je ispuniti sat i pol vremena nastupa, a samo s repertoarom sa solo prvijenca to, dakako, nije bilo moguće.
Tu se dolazi do toga da je Vojko V jedna od najuspješnijih, ako ne i najuspješnija glazbena priča u modernoj povijesti ove zemlje. Naime, nitko nije uspio u tako kratkom roku, ni šest mjeseci od objavljivanja debitantskog albuma, na račun istog rasprodati malu dvoranu Doma sportova. Nitko. Iz niti jednog žanra, čak niti s estrade, pogotovo estrade. A radi se o kapacitetu tri i pol tisuće posjetitelja. Vojko Vrućina je u tom smislu prvi, pravi fenomen te vrste. Nije u pitanju bio neki koncert raznih izvođača, pa da je tom prilikom mladi glazbenik ukrao show nekome i nekima. Ovdje je riječ o samostalnom koncertu, bez trikova i prevara.
Atmosfera na koncertu je pak bila kao da je Vojko veteran s dvadesetgodišnjim stažom. Publika je pjevala s njim sve tekstove od početka do kraja, a nedvojbeno najdojmljiviji moment je bila izvedba pjesme „Ne može“, te pjesme neobičnog polu-dijaloškog karaktera u kojoj je Vojko pjevao glavnu vokalnu liniju, a publika unisono grmjela odgovor-komentar u svakoj strofi. Nešto poput legendarnog feedbacka publike po kojem je popularan „Rocky Horror Picture Show“.
Sinoć je i ponovljenom izvedbom na bisu „Ne može“ i službeno postala himnom jednoj novoj hrvatskoj generaciji. Generaciji koja nema nikakvo sjećanje na rat već je njime mediji bombardiraju kroz branitelje, šatoraše, Thompsona, ‘ove-one’ i koja u svemu tome uglavnom vidi jedno dobar razlog za pobjeći iz te besperspektivne ludnice put Njemačke ili Irske. Generaciji koja je već ustalila praksu odrastanja po folkotekama, više ne kao neki oblik guštanja u ‘zabranjenom voću’, već kao kulturnom normativu koji se dobro ukorijenio, kao što su se paranoja i nacionalizam, s druge strane, dobro ukorijenili u medijsko-političkom prostoru. Generaciji koja više ne zna što su supkulture i kojoj je sva ta ‘ikonografija prošlosti’ samo nešto od mogućeg izbora kojeg nudi svemogući internet, koji je tu, baj d vej, otkad zna za sebe. Generaciji postranzicije, onoj kojoj je sasvim normalno okružje i reklamno medijsko bombardiranje kojekakvim sredstvima za čišćenje. Generaciji koja, u najkraćim crtama kazano, ima konstantnu dijareju od sjebane hrvatske realnosti.
Genijalnost Vojka V leži u tome što je on sve to ‘ubacio u mikser’ i servirao u formi zvučno-tekstualnog kaosa razumljivog i zabavnog istovremeno inteligenciji, prosječnima i imbecilima. Frca tako iz tog ‘miksera’ i Bach, i Raspudić, i Ceca, i samosabotirajući mentalitet, i teta iz dućana, i Cilit Bang. Frca i sadržaj psihosomatske dijareje, kojem je Vojko također posvetio jednu pjesmu, kao što se i Toi-Toi kemijski zahod na pozornici mogao shvatiti kao najbolji komentar svega što nas okružuje.
Staviti WC na pozornicu u rasprodanom malom Domu sportova, jedan je od ‘u sridu’ poteza mjereno i aršinom konceptualne umjetnosti i performansa u Hrvata. ‘Njezino veličanstvo klonjara na pjedestalu’ u prirodnoj veličini i svoj svojoj ‘plastičnosti’. Može li bolje i jasnije o tome što nam je najvažnije i komu i čemu se klanjamo?
A Vojko? Kao da mu je to bio valjda deseti Dom sportova za redom, a ne prvi. Nimalo pompozniji nego u nekim klupskim uvjetima, kao da je i on jedan od te velike škvadre koja se tamo okupila. Ok, bio je posprdno pompozan početak koncerta kad je izašao odjeven kao Bach, kako je uostalom i pozirao za prvijenac, izvevši pjesmu „Bach“, ali nakon toga neupadljiva crna majica i brutalno nizanje aduta već na početku. „Zovi čovika“, „Ne može“ i „Kako to“ su gotovo slijedile jedna za drugom u prvom dijelu koncerta, dok je „Pasta Italiana“, kao četvrti adut uspješnog niza singlova očekivano ostavljena za kraj i gostovanje Tončija Huljića kao kralja hrvatskog trash zvuka, koji je jednako tako trešerski solirao na svojoj keytari i dobio ovacije kao da je kojim slučajem reinkarnirani John Lord. No ne može se reći da nije ispao simpatičan u nadrealnom Vojkovom glazbenom svijetu jer je Huljić u svom kiču išao do kraja i bez zadrške.
Sinoćnji koncert također je bio potvrda da trap počinje vladati i Hrvatskom, a da Vojko Vrućina tu nimalo nije usamljeni slučaj jasno su pokazali i zagrebački High5 koji su otvorili večer i energično zapalili dvoranu svojim rimama. Vojkov pohod na Dom sportova samo je još jedna potvrda da je domaći hip hop u strahovito uspješnoj ofanzivi širokih razmjera, dakako kad se još uzme u obzir da paralelno i veterani iz devedesetih i nultih dobivaju sve masovniju popularnost.
Kako to? – mogu se pitati još samo oni koji sabotiraju vlastiti pogled na hrvatsku realnost ljeta gospodnjeg 2018.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
